Bosanski sefardi: Najživotniji i najoptimističniji narod od svih naroda

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst u listu “Jevrejski glas” koji je objavljen 05.07.1929. godine.

Tekst autorice Verke Škurla Ilijić prenosimo u cijelosti:

Usred Sarajeva — jednog zamrlog grada, u kojem je presušio novac — podižu starom Jehovi novi, neviđeno golemi hram, bosanski Sefardi, ili »špajoli«, grančica velikog naroda, u kojem se hramovi razoravaju, koji kroz svu historiju vreba na znakove, koji bi predskazali njegov povratak u zemlju otaca.

Naroda najživotnijeg, najoptimističnijeg od sviju naroda svih vremena. Naroda, koji bilježi svoje epohe od progonstva do progonstva, a koji ispovijeda najdublju životnu radost, naroda, koji čezne da izvrši jednu misiju…. Koju? I kako bi poslije toga izvršenja izgledalo lice svijeta? I nije li možda samo ta čežnja ono, što ih čini otpornim, neiskorjenivim i životnim? Je li samo ta neispunjena misija, što ih drži žive kao jedini vrutak, koji izvire iz grobnice vjekova? Znamo li išta o Jevrejima? Samo što vidimo da »jest nešto što ih napred kreće« … Kad smo se mi potrudili, da ih razumijemo? Vazda smo ih samo grdili i — za nevolju — trgovali s njima.

Jedva smo se udostojali konstatovati, da su sve velike ideje zaista dali samo oni. Pa čak i internacijonalizam nije ništa drugo nego ispretrgani vriskovi toga naroda, koji se tako goni globusom.

— Doziva se i vrišti za sporazumljenjem, za ujedinjenjem. Ko je i kad od nas kršćana tima darovateljima kršćanstva — kršćanski pristupio? To čudo kanda će se biti samo u Srbiji dogodilo. Tamo je, u beogradskom »Dorčulu«, bilo kao neke harmonije između dva svijeta. Kako su se Jevreji za to malo harmonije pokazali blagodarni! Kako su oni to Srbiji vratili, koračajući korak uz korak u krvavim njenim stopama za vrijeme rata! To je narod, koji zaista može blagosloviti i koji zna da prokune… Jao si ga onom narodu, koji ih proganja! Kad-tad stići će ga osveta Jehove…

Oni u to vjeruju i sami se nikad ne osvećuju. Ali na Balkanu nisu nikad proganjali Izraelce. Na Balkanu bilo ih je još prije španjolskih progona, prije seobe Sefarda u Bosnu i prije njihovog balkaniziranja. Tada su jevrejske djevojke još čiste, hladne i mirne pobožno sjedile uz svoje majke i svoja veziva, slušajući priče o djelima slavnih sinova svog naroda udavajući se za onog koga bi im roditelji uz blagoslov namjenjivali i ne tražeći da vide lice suđenog, prije dana vjenčanja. Pa i ako su —dolazeći iz Španije, Sefardi poprimili mnogo od ovih starosjedioca, u krv ovih djevica ubačena je vatra donesena iz Španije.

U Bosnu dođoše Sefardi oko 1494. godine, daleko prije ulaska tako zvane evropske civilizacije u ovaj kraj. Pa i kad se je to dogodilo —uza svu prirodnu inteligenciju, koja ju je činila pristupačnom svakoj kulturi — Jevrejka je pristala da se samo dotle »modernizira« da danas, sjedeći u ukusnom salonu — »goblenom« — koji je opet u modi — još uvijek veze… Veze, veze, ali šta? Sitnim nevidljivim i nebrojenim ubodima, veze ona glavu Teodora Hercela. Tako se dakle već koncem XV. vijeka pojavljuju u Bosni Sefardi. Najviše ih je došlo iz Granade i oni se — kao gradski svijet — većinom nastanjuju u Sarajevu.

Naravno, oko Čaršije, gdje se bave sarafskim (bankarskim) i hećimskim (medicinskim) poslovima. Pa i ako ih je u početku bilo samo toliko, da su svi mogli stati u »Ćifuthani« — jednom ograničenom prostoru, — oni se vrlo brzo razmnožiše u čitave mahale. Kad je jednom planulo Sarajevo, odvukle su njihove veće kuće one manje uz brdo, uz Bjelave, i spasi se narod odabrani od biča božjeg. Na tim Bjelavama oni siromašni i danas žive. Jer nemojte misliti, da nema siromašnih Jevreja.

Brzo se oni razmnožiše u Sarajevu i Travniku, jer su brakovi i umnožavanja Mojsijevi zakoni, a nigdje kao u Bosni — među Sefardima — nisu toliko ismijavani jalovci i neplodnici. Djeca su im jedini blagoslov, najveći ponos i sva radost. Napose sinovi. Sinovi Izraela!

Kad bosanska »španjolka« rodi takova sina, podižu joj ložnicu na pompozni podium, zastru je svilom, kadifom i zlatnim vezom. Oko nje se jate radosne žene sa svečanim »tukatama« na glavama, a porodilja svilom zaogrnuta leži očiju poluzatvorenih: To je dijete udaro onaj def na njenom vjenčanju. Njega je slutila svatovska pjesma: »Haj ke relumbrov de novia hermosa!« (Haj kako sjaji Nevjestina ljepota! Dok se muškarac postavši muž, otac, čovjek od poslova i od templa, uozbilji. Sefardka se ne uozbilji nikad… I premda je već u 15. godini zrela žena do u najdublju starost sačuva ona svoju razdraganost, umijeće pripravljanja najpikantnijih jela, svoja sijela, svoj ples »horo« — i svoj def. Cijelog vijeka ona je vjerovala u »nafaku« (sudbinu), sinu je nadjela ime Haim (život), zašto da tuži?

U mladosti slaba je sa jednog prozora »strijelice ljubavi« a on — dragi — molio je Boga: »De akejas aronjan frečas. Si non de amores, vajan drečas.« To jest: da te »strijelice« samo ako su ljubavne — »i pogode svoj cilj.« Kao život svih Orijentalaca, i život se bosanskih Sefarda ocrtavao sav na šarama jednog velikog ćilima, kojim je bila zastrta »odaja«. Tu se je sijelilo, tu se je pila kava i igrala »igra findžana«.

Tu su se u oči subote palila svjetla za mrtve — koje su uz violinu i plesni ritam otpratili pod grobno kamenje Sefarda u obliku gusto načičkanih zavjetnih ploča. Tu su muški, klanjajuć se ortodoksno, čitali knjige Proroka, tu su one žene i ako još bijahu nepismene, same pjevale i komponovale svoje čuvene romance dušama, u kojima se je španjolski žar razišao u bosanskom sevdahu. »Noćes, noćes, buenas noćes Noćes son de namurar…« (Noći, noći, dobre noći, One su za ašikovanje). Ali ponekad odjeknula bi koja stara, prastara nota — dopirući možda još iz onih vremena, kad je ovaj narod još stada čuvao. »De passear ganado Mi kolor perdi.« (Čuvaj stado, izgubih boju lica.)

Na tom ćilimu stare su sefardijske »vidarice« vidale i liječile. Ima specijalna njihova medicinska znanost: liječenje i travama i »izrekama«. Tako se na pr. čirovi liječe medom rastvorenim u vodi. »La mumija«, to jest sama smrt, liječi se time da se čovjek namaze u vodi rastopljenim prahom mrtvačkih kostiju uz propisan ceremonijal. Sa tih ćilimova dižu se i danas duge i nerazumljive hebrejske molitve u jeziku, kojim je govorio Hrist, a nigdje u svijetu nije odnos čivjeka prema Bogu čovječanskiji, nego u toj prastaroj molitvi.

Sa Bogom oni jedini rezonuju konkretno, kao sa čovjekom. Nastoje djelovati na njega. Na njegovo božje dostojanstvo »Gospode — sugeriraju oni — ti moraš oprostiti grijehe Izraila: ne njega — Izraila — radi, već Sebe radi.« Bosanski Sefardi — uza svu svoju neobičnost — nisu ništa drugo nego Izraelićani. Sporedno, oni se — kao i svi Jevreji svijeta — bave trgovačkim špekulacijama, a u stvari ne čine ništa drugo nego bdiju … Da su vazda pripravni na svoj čas, koji još nije kucnuo, na doček Mesije, koji im još nije došao.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.