“Biti Bosanac povezano je sa nizom nevolja, ali bez njih život, vala, i nije neki život…”

Književnik, profesor i akademik Dževad Karahasan (70) preminuo je jučer nakon što je izgubio bitku sa opakom bolešću.

Tim povodom u arhivi Infobiroa kojoj Fokus ima pristup pronašli smo razgovor sa Karahasanom iz 2015. koji je objavljen u Slobodnoj Bosni. Autor teksta je Maja Radević.

Prenosimo ga u cjelosti i bez intervencija.

Od momenta kada se začne misao, koncept jednog romana, zbirke eseja ili pripovijetki pa do onog, svakom piscu najuzvišenijeg, trenutka kada u rukama prvi put drži odštampanu svoju knjigu, u slučaju Dževada Karahasana nerijetko zna proći i po nekoliko decenija.

„Neki moji prijatelji bi zločesto rekli da ja pišem sporo, ali zato loše! Istina je da pišem jako sporo i da moje knjige nastaju veoma dugo, ali to je naprosto tako pišem onda kad ono hoće, a ne kad ja hoću. Recimo, kompletan nacrt romana Noćno vijeće nastao je u oktobru 1994., a roman je završen krajem februara 2005. godine i u tom periodu sam se bavio gotovo isključivo tim romanom. Možda se radi o mojoj potrebi da knjiga počne djelovati kao organska tvorevina, da izgleda kao da je nisam napisao ja. San mi je napisati knjigu koja će se činiti kao da je nastala sama od sebe“, otkriva nam Dževad Karahasan.

Sarajevo je grad koji se traži

Sarajevo u književnim vidicima Dževada Karahasana bila je tema otvorenog razgovora koji je održan 3. maja u Domu armije, u okviru prve Međunarodne konferencije Sarajevo i svijet. Kako, dakle, Dževad Karahasan vidi Sarajevo, ono nekadašnje i ovo današnje? Mislim da je prirodno da se u osjećanju većine Sarajlija vrijeme dijeli na ono prije rata i ovo poslije rata.

Prije rata Sarajevo zaista nije bilo provincija, nego grad po više kriterija. A prvi kriterij je bila mogućnost da se živi drugačije, govori drugačije i misli drugačije od takozvanog mainstreama, od poželjnog načina mišljenja… Sarajevo je bilo uistinu otvoren grad. Ja sam asocijalan čovjek, nikada nisam znao komunicirati s ljudima, nisam imao raju, nisam bio član Partije…

I unatoč tome, u Sarajevu sam živio zaista dobro niko me nije zlostavljao, nikome nije smetalo to moje autsajderstvo, niko mi nije prigovarao zbog načina na koji pišem. I znam mnogo ljudi koji su bili u sličnoj situaciji. Sarajevo je bilo grad u kojem je košarku igrao evropski prvak, nogomet igrala dva bivša prvaka Jugoslavije, tu je nastajala najbolja muzika…

A ako me pitate šta je sa Sarajevom danas, mislim da je to grad koji se još uvijek traži. Mi smo zajednica koja još nastoji izaći na kraj sa svojim traumama, naći svoje mjesto, svoju fizionomiju, prepoznati sebe, pronaći načine da se opet reflektira. Na jednoj strani, imate čitav niz elemenata koji ukazuju na opasnost od provincijalizacije književni život u Sarajevu potpuno kontrolira grupica ljudi koju je favorizirao i novcem opremio prije dvadesetak godina Gavro Grahovac, teatarski život također kontrolira dvoje-troje ljudi, a čim imate kontrolu bilo koje sfere kulturnog i društvenog života iz jedne tačke, prijeti provincijalizacija.

Drugo, Sarajevo je zbog svoje nesreće 92-95. bilo značajna svjetska tema, ali bojim se da se tada razvilo jedno krivo osjećanje da smo mi kao grad i zajednica užasno važni i da se ništa na svijetu ne može dogoditi ni odlučiti bez nas. Sjećate se one ratne kletve: Dabogda ti CNN izvještavao iz kuhinje! Dakle, tada smo bili svjesni da smo u centru pažnje zbog rata, ali sada kao da smo pomalo zaboravili na to i doživljavamo sebe važnijima i ozbiljnijima nego što u stvarnosti jesmo.

Osim toga, čini mi se da se Bosni i ne dozvoljava da nekako stane na noge, jer velike sile na Zapadu zbog nečega trebaju „problem Bosne“. Oni su ti koji su smislili jedan totalni zločin koji se zove Dejtonski sporazum. To je zločin protiv logike, zločin protiv demokratije, protiv ljudskih prava, protiv historije. To je rasistička svinjarija. U okvirima tog sporazuma, normalan život za bilo koju zajednicu apsolutno nije moguć. Sve su to otvorena pitanja za Sarajevo danas. Ipak, vjerujem da situacija nije toliko teška i tragična koliko nam se čini, ali je sigurno mnogo manje dobra od onog kako bismo mi željeli da bude.

Ipak, ne čini li Vam se da smo nekako skloni za situaciju u kojoj se nalazimo uvijek krivicu prebacivati na neke vanjske “faktore”? Koliko u svemu tome ima odgovornosti nas samih i domaćih političkih lidera?

Slažem se s vama i naravno da je potpuno pogrešan put za svoje greške optužiti druge, a to je umijeće koje svako od nas počinje razvijati još u djetinjstvu znate ono, uvijek je problem taj što nas učitelji ne vole, a ne što mi nismo naučili. Pamtim jedno putovanje 1991. godine, kada smo vlakom u Mostar krenuli Boro Stjepanović, Miralem Zupčević i ja na diplomski ispit dviju studentica glume, Jasne Huseinović, današnje Žalica, i Marijane Miličević.

U to vrijeme već je bilo svakome jasno da će u Jugoslaviji biti velikih belaja, i dok smo nas trojica u razgovoru odgonetali ko je sve u to umiješao prste, Boro u jednom trenutku kaže: „Meni nije jasno zašto taj prokleti svijet Šveđanima uvijek zakuha dobru juhu, a nama uvijek lošu!“ E, to vam je to. Naravno, naša odgovornost je jasna i o tome je suvišno govoriti. Uostalom, na mene nije pucao nikakav Amerikanac, Englez, ni Rus; na mene je pucao moj komšija koji je zbog nečega poželio da razori svoj grad.

Dakle, odgovornost raznih čovića, dodika, izetbegovića je očigledna, neposredna i nju ne možemo previdjeti.

„Zašto Bosanci postanu tako strasni rodoljubi kad odu, a nikako ne vole svoj kraj kad su osuđeni na njega, to jest dok borave u njemu“ citat je iz knjige Šahrijarov prsten. Jeste li i Vi po tome „pravi“ Bosanac?

Potpuno, i upravo to iskustvo je odredilo poetiku, tehniku kojom sam radio knjigu Izvještaji iz tamnog vilajeta u kojoj se opsesivno bavim Sarajevom i čiji su junaci ljudi koji su otišli iz Sarajeva i danas žive negdje u inostranstvu, sretno, udobno i nikako da se oslobode Sarajeva. Što su dalje od njega, to duhovno dublje tonu u njega…

Tako je i sa mnom dok sam u Bosni, vidim samo tegobe i probleme sa kojima se ovdje suočavamo, a čim se maknem iz Bosne, shvatim da su mi te tegobe dragocjene i da život, vala, i nije neki život bez njih… Ja zaista ne znam zašto je to tako, ali pretpostavljam da je razlog taj što je biti Bosanac povezano sa nizom „hendikepa“. Živeći u Bosni, stičete znanja koja vam drugdje uopće ne trebaju. Ako hoćete proći Sarajevom kao pristojan čovjek, morate biti sposobni da pravoslavcu čestitate njegov praznik onako kako pravoslavci to čine, katoliku njegov onako kako katolici to čine, itd. Naučite svašta o raznim religijama, kulturama, tradicijama, i sve vam to vrijedi samo dok ste ovdje, a ponekad vam ne vrijedi ni tada, jer se svako malo zbog nečega neki od vaših komšija pomami i odluči vas iskorijeniti.

O knjizi Kuća za umorne, za koju ste dobili priznanje Kočićevo pero Zadužbine „Petar Kočić“ Banjaluka Beograd, profesor Almir Bašović kaže da je „najčudnija“ Vaša knjiga, jer se u njoj opsesivno bavite motivom ukletih ljubavi. Pisati o ljubavi u ovom vremenu i u ovoj zemlji nije baš jednostavan poduhvat, to je tema koja je u književnosti posljednjih godina pomalo zapostavljena…

Prije bih rekao da se nama čini da je u Bosni stanje gore nego u ostatku svijeta, i čini nam se da smo manje sposobni pisati o ljubavi od drugih, ali to nije tačno. Stanje u svijetu je, nažalost, ili malo gore ili jednako loše kao u Bosni. U Evropi danas nastaje uglavnom književnost lišena emocija, toliko cerebralna da je gotovo nemoguće u njoj prepoznati likove, ljude sposobne da osjećaju, obdarene patetičkim bićem.

Pisci u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, doduše, ne proizvode mržnju, ali to je zato što uopće nemaju emocija. Mi smo tu u prednosti jer, ako ništa drugo, barem se mrzimo! (smijeh, op.a.). Motivom ukletih ljubavnika počeo sam se baviti već u romanu Šahrijarov prsten, a i Kuća za umorne i Šahrijarov prsten počeli su nastajati u isto vrijeme, negdje krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, kad se meni otkrila ona blistava, zanosna Empedoklova ideja da je ljubav kosmička sila. Postoje neka saznanja koja racionalno steknete vrlo rano, ali nedostaje vam iskustvo da to stvarno pojmite, nedostaje bol, razočarenje, zrelost.

Tako i dvije pripovijetke koje su sada u knjizi Kuća za umorne u ono vrijeme nisam mogao napisati. Jedna od njih, koja je naslovljena Umjesto nje, sada kadifice, govori o iskustvu ljubavi koja u sebi okuplja sve dobre emocije erotsku ljubav, zaljubljenost, prijateljstvo, zahvalnost, blagost, osjećaj zaštićenosti, udomljenosti.

Moj pripovjedač sve to pripisuje mrtvoj junakinji čija duša sada njega ozdravlja u njezinom vrtu, kao kadifice rascvjetale u februaru, kad im nije vrijeme…

Kad zaboravimo na ljubav i na svoju potrebu za drugim, kad zaboravimo koliko nam je taj drugi neophodan da bismo imali sebe, onda počnemo živjeti život koji i nije vrijedan življenja. Jer čovjek se uvijek raduje drugome, a ne samom sebi.

Je li ta potreba pisanja o ljubavi i jedna vrsta borbe protiv masovne „proizvodnje straha“ u današnjim zapadnim društvima?

Odlično pitanje, i jeste! Na Zapadu se strah već nekih dvadesetak godina proizvodi zaista pakleno sistematično, očigledno i namjerno. Svakih petnaest dana imate novine pune prognoza o ekonomskom krahu, čim se smiri strah od ekonomskog kraha, krenu priče o teroristima, kad prestanu s teroristima, onda počnu masovno objavljivati prognoze o gašenju Sunca i nekom bezumno velikom vulkanu, koji će evo sad proraditi i raznijeti čitave Sjedinjene Države, i tako redom.

Mediji se koriste kao sredstvo za najavljivanje katastrofa od kojih se svijet više neće oporaviti i sistematski se proizvodi strah, to je potpuno jasno. Uplašeni ljudi su u najboljem slučaju stado, a većinom su bijesna rulja sposobna za svaku vrstu stampeda i rušenja. A strahu se jedino može oduprijeti kroz razum, odnosno znanje i ljubav.

Ta vrsta povjerenja u dobrotu svijeta koju smo izgubili, prepuštajući se strahovima i diktaturi ekonomskog fašizma koji vlada nad nama, otvara prostor za najrazličitije manipulacije.

Hajjamovo prokletstvo postojanja

Ovog mjeseca trebao bi biti objavljen završni dio Vaše trilogije o velikom perzijskom pjesniku, matematičaru i astronomu Omaru Hajjamu, pod nazivom Miris straha. Još u Hajjamovoj eri začeti su mnogi fenomeni koji nas prate do današnjih dana terorizam, fundamentalizam, pokušaji da se u formi države ostvare komunističke ideje…

Prije desetak godina sam shvatio da ne postoji način da o svome vremenu pišem tačnije nego da pišem o Hajjamovom vremenu. Sličnost naših epoha je šokantna fundamentalizmi, pojednostavljenja, laži, ekonomske diktature…

Hajjam je za mene bio mogućnost da progovorim o nevoljama koje živim, u koje sam uronjen, i hvala mu na tome. Otkrio sam ga još u studentskim danima, negdje 1972. ili ž73. godine, kad mi je u ruke dospjelo djelo rahmetli Saftvet-bega Bašagića koji je uradio sjajan, fantastičan prepjev Hajjamovih Rubaija. Do dna duše me je uzdrmala Hajjamova sposobnost da sa beskrajno mnogo humora izrazi najdublje očajanje koje sam sreo u književnosti.

Rubaije su po mnogim mišljenjima vrhunac cinizma, ali ja ih nikad nisam tako doživio. Nikad nisam doživio takav očaj čovjeka koji užasno mnogo zna o svim mogućim naukama, a istovremeno osjeća potrebu da shvati što će on na ovom svijetu i zašto je boravak u tom svijetu tako užasan: zašto si mi, Bože, dao razum, ako mi ne daš da tim razumom nešto saznam; zašto si mi dao da budem otac, da me moje dijete vidi kao autoritet, kao zaštitnika, a ja ga ne mogu zaštititi i ne mogu mu ništa dati; zašto si mi dao da volim, ako će ona koju volim umrijeti; zašto si mi dao nogu, ako ću je biti svjestan samo onda kad me zaboli…

To prokletstvo postojanja je stalna tema Hajjamove poezije, ali on to majstorski izražava kratkim katrenima sa užasno mnogo humora i bez imalo patetike. On se sebi, svom postojanju, svojoj tragediji smije. Fascinantno iskustvo čitanja Rubaija je nešto što mi se u kasnijem životu veoma rijetko ponavljalo. Otkrio sam jednu strašno zanimljivu podudarnost: njegov prvi prevodilac, Edward Fitzgerald, slučajno je u Teheranu kupio bilježnicu sa zapisanim rubaijama i zapravo je ostvario svoj najviši domet prepjevavajući Hajjama, a zahvaljujući tom prepjevu Hajjam je postao svjetsko ime. Ta se priča 70 godina kasnije ponavlja u Sarajevu: Safvet-beg Bašagić, idući kući jednog dana, na pijaci Telali kupi bilježnicu u koju je neki znalac, bogzna kada, zapisao 170 rubaija, i prepjevavši ih ostvari kao pjesnik svoj najveći domet.

„Zaboravili smo čitati književnost“ kazali ste, između ostalog, na tribini u Domu armije. Na šta konkretno mislite kada to kažete?

Mislim doslovno na činjenicu da nas književnost, i danas nažalost jedino ona, nastoji podučiti životu. Mi vjerujemo da je književnost tekst, čitamo uglavnom površno, na sve strane se proizvode bestseleri koji su po duhovnoj dubini ravni bulevarskim novinama, od književnosti očekujemo da nas zabavi…

Da se razumijemo, ja sam apsolutno protiv dosadne književnosti, ali bogami ne znam ni za jedno veliko književno djelo koje bi bilo dosadno. I kunem se da mi je Čehov mnogo uzbudljiviji od nekog tabloida! Kako izgleda naš život? Kad nas rodi, gurne nas na pozornicu. Mi ne znamo u kojem komadu igramo, ne znamo tekst koji trebamo govoriti, ne znamo u kojem komadu igraju ljudi koje susrećemo, ne znamo radnju, ali reflektori su upaljeni, zavjesa je podignuta, publika je tu. I valja nam igrati. A niko i ništa nas ne pokušava osposobiti za tu igru.

U školi nas uče kako možemo poslužiti firmi i bogatom gadu proizvesti još veći profit, roditelji nas uče da moramo prati ruke prije jela i starije pozdravljati sa „dobar dan“, država nas uči da je važno platiti porez i izići na izbore. I niko, osim književnosti, ne uči nas kako igrati na pozornici života na koju smo bačeni.

Svoje likove poznajem bolje nego samoga sebe

Rekli ste jednom prilikom da ne počinjete pisati dok nemate u glavi sve svoje likove razrađene do detalja i dok ne znate tačno šta će se, kada i gdje dogoditi, ali da na kraju to ispadne bitno drukčije od onoga što ste zamislili…

Sjednem da pišem kad mi likovi ožive i svakog od njih poznajem, rekao bih, bar malo bolje nego samoga sebe. Kad tačno znam šta bi moj junak naručio u kafani, kako bi naručio kod staroga kelnera, a kako kod lijepe, mlade konobarice; znam šta koja od mojih junakinja želi dobiti na dar za rođendan, kako se kojoj treba dati kompliment…

Kad sve o svakom liku znam i kad mi je priča potpuno jasna, posložena u sistem koji funkcionira, tada imam iluziju sigurnosti koja mi dozvoljava da počnem ispisivati tekst. I srećom, na kraju gotovo redovno ispadne nešto posve drugo, jer roman nije ono što sam ja zamislio, nego ono što nastane iz sukoba mog koncepta i forme koju svi zajedno tražimo.

Ako roman nije pružio dovoljno jak otpor, ako likovi nisu ni u jednom momentu iznenadili i počeli djelovati samostalno, ako je to zaista samo ono što sam ja smislio i htio ispisati, onda ga mogu baciti u smeće, jer to sigurno nije dobar roman. Književnost nije govor o meni, nije govor meni i nije moj govor. Ona jeste i to, ali ako ostaje samo to, nije vrijedna truda.