Zabrojani

Još jedni izbori su za nama. U fazi smo prebrojavanja. Faza traje već više od dvadeset godina i nikako da dođemo do bilo kakvog rezultata. U međuvremenu se bavimo političkim analizama, navijanjem za naše a protiv njihovih ostavljajući sopstvene živote za valjda neka bolja vremena. Grozničavo pratimo svaku izjavu, koju iz minute u minutu objavljuju mediji, računamo broj mandata, sabiramo i oduzimamo i sami pokušavajući da na određenom nivou formiramo željenu vlast. I dok bi jedni u koaliciju po svaku cijenu sa bilo kim, drugi se okupljaju oko programa, traže zakone, ubjeđujući nas da ih ne zanima matematika, podjela funkcija, već isključivo dobrobit građana. Potpuno sluđeni, decenijama, potpuno ubijeni u pojam, gajimo nadu, potajno se nadajući da baš ovog puta može i mora biti drugačije, možda čak i bolje.

I dok jedni vječito i rječito ne nude ništa, osim sebe na možda drugim pozicijama, kao i obično pozivajući se na prošlost i narod, drugi nude dokaze o pogrešnom radu ovih prvih i promjene kroz zakone koje će donijeti prije nego podjele funkcije. Zakon o porijeklu imovine, pošten način podjele pozicija sposobnim a ne podobnim u javnim preduzećima, upravnim odborima i komisijama … I opet gdje smo mi građani, zakoni koji se tiču konkretnih egzistencijalnih pitanja, njihova promjena i primjena? Čini li se to meni da se kao zalog promjena, nudi opet nešto što se tiče njih, a ne konkretnih i svakodnevnih problema života građana „na terenu“ u svim segmentima društva.

Roditeljska Kuća, djece oboljele od raka, će se i dalje finansirati od donacija, jer zakon ne prepoznaje način na koji bi se mogla uvrstiti u budžet ova prijeka potreba. Ja i dalje nezaposlen, ne mogu da se prijavim na biro, ne mogu ostvariti zdravstvenu zaštitu jer ću eventualno zarađivati više od 208 KM mjesečno, koliko država kaže da mi je dosta da preživim. Moj prijatelj sa više djece i dalje neće moći ostvariti dječiji doplatak, zato što ima nekakav automobil, jer država misli da je automobil još uvijek luksuz.

Migrantsku krizu će i dalje riješavati volonteri i udruženje Pomozi.ba organizujući ono što država ne može, neće i ne zna. I dalje ćemo virtuelno pružati podršku pripadnicima policije, okupljati se u znak podrške na mjestu pogibije, odobravajući izjave da će počinioci biti uhvaćeni, kao da se to ne podrazumijeva. I dalje i sve dalje od svakodnevnih potreba koje mogu donijeti stvarnu promjenu za, sad već, golu egzistenciju za koju se bori većina nas, koji smo se u silnom prebrojavanju, zabrojali i zaboravili da živimo sopstvene živote.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“