Stupni Do nakon nezapamćenog nevremena

Za mještane vareškog sela Stupni Do 24. juli nije se puno razlikovao od prethodnog dana ili sedmice – bili su u polju, skupljajući i obrađujući ljetinu i tjerajući malobrojnu stoku na ispašu. Pržilo je sunce, a vreli ljetni dan činio se podnošljivim zahvaljujući vjetru koji je stalno pirkao.

U poslijepodnevnim satima navukli su se oblaci, a stariji mještani su zadovoljno klimali glavom očekujući ljetni pljusak koji će pokvasiti ispucalu zemlju i usjeve koje su brižno njegovali i koji, za većinu stanovnika, predstavljaju jedini siguran izvor prihoda i zimnice.

“Bili smo na brdu kada je počeo padati grad veličine oraha. Nismo žurili u selo, čekali smo da prestane. Međutim, on je padao i padao. Naši stari kažu da za 80-tak godina života nikad nisu vidjeli sličan prizor. Poljane su pobijelile, kao da je usred ljeta pao snijeg”, priča Vahidin Likić, mladić koji je nakon nezapamćene oluje prvi poslao poziv u pomoć.

Grad je uništio većinu usjeva i ljetine, međutim, mještani sela nisu ni slutili da pravi pakao tek počinje.

“Izašla sam da vidim je li grad oštetio sinov automobil parkiran ispred kuće. Vidjela sam stravičan prizor, bujica je nosila sve pred sobom. Ušla sam u magazu da uzmem trnokop kako bih preusmjerila vodu, a ona je svake sekunde bila duplo brža i jača. Nisam se ni snašla, a ogromna voda je počela prodirati u podrum. Voda me oborila, jedva sam se izvukla. Nije mi više bio na pameti ni automobil ni kuća, gledala sam kako da iz kuće izvučem 10-godišnjeg unuka. Majka ga je zakačila oko vrata, a onda ih je bujica zamalo oboje odnijela”, prisjeća se, kroz suze, Ramiza Likić.

Bujica je već narednih pola sata nosila sve pred sobom, s obje strane brda. Pod pritiskom vode su se aktivirala i klizišta, a nanosi blata i vode su se sručili na selo.

“Taj zvuk vode i blata koji se spušta i nosi sve pred sobom nikad neću zaboraviti. Kao da čujete vodopad pod prozorom. Ljudi nisu znali na koju će stranu”, dodaje Vahidin.

Iako su pojedinci u prvi mah pokušavali da spašavaju blokiranu stoku, od toga su brzo odustali shvativši da su im životi ugroženi.

“Ostao sam bez krava i staje. To je bilo moje radno mjesto. Ovo je drugi rat. Prvi sam preživio, za ovaj drugi nisam siguran. Svi smo se vratili, nešto obnovili, krenuli ispočetka i onda smo za sat vremena opet ostali bez svega. Nema više ovdje života, zapamtite”, upozorava Nedžad Likić.

Selo je nakon nevremena upotpunosti ostalo odsječeno od Vareša. Šumski put se obrušio, potok je promijenio pravac i presjekao jedinu putnu komunikaciju, telefon je prestao raditi, a voda više nije bila ispravna za piće.

Adisa Likić, koja je 1990. svjedočila pokretanju klizišta nakon jakog nevremena, danas je imala samo jednu želju – izmjestiti 40-godišnjeg muža iz sela Stupni do.

“Našu staru kuću je zatrpalo blato. Mi smo se tad spasili iskakanjem kroz prozor, a evo nakon dvadeset i kusur godina opet moramo gledati isto.

Šta ja sad da radim s mužem koji je imao moždani udar? Ne možemo nigdje, a u slučaju nove kiše, blato nas može skroz zatrpati”, upozorila je Adisa.

Predsjednik MZ Stupni do Halid Likić kaže da je ovo najteže nevrijeme koje je ikad pogodilo ovo vareško selo.

“Prava je sreća pa nije niko poginuo. Ljudi su uplašeni, ali i odlučni da prokrče put do sela. Evo, pogledajte, svi su od jutros ovdje pored puta i krče prolaz. Najveći prioritet je uspostavljanje vodovodne mreže jer ona u ovom trenutku nije za piće”.

Mještani Stupnog dola sa zebnjom i strahom dočekuju noć. Meteorolozi najavljuju nove padavine, a oni se organiziraju kako bi nove bujice dočekali barem malo spremniji.