Zrno stida na obrazu Komšića i Mehmedovića

Željko Komšić i Šemsudin Mehmedović na svom kućnom budžetu neće ni osjetiti manjak od 840 KM, nakon što su se odrekli takozvane jubilarne nagrade za desetogodišnji rad u institucijama BiH. Obojica su se podobro obogatili zastupajući narod u najvišim organima vlasti, već dvije decenije ubirući plate koje su uvijek bile najmanje pet puta veće od prosjeka uposlenika u BiH.

Njihov potez ipak treba pozdraviti. U moru licemjerja i bešćutnosti naše vlasti, i takva sitnica vrijedi aplauza na otvorenoj sceni. Komšićeva i Mehmedovićeva gesta ujedno je i neka vrsta pritiska na još dvoje dobitnika novčane nagrade, Milicu Marković (SNSD) i Lazara Prodanovića iz SNSD-a, da učine isto. Hoće li, još ne znamo.

Komšićev i Mehmedovićev potez bio bi još vrijedniji hvale da je došao samoinicijativno, bez “podbadanja” u medijima, koje ih je na to ponukalo. Ali može izazvati i produženi aplauz ukoliko dva pomenuta parlamentarca postanu pokretači inicijative da se prihodi pripadnika organa vlasti konačno ograniče, urazume i svedu na mjeru jedne bankrotirane, siromašne države.

Građani, nažalost, na to ne mogu utjecati. Davno su se izlizali pozivi na umjerenost i moralnost: vlast je svaki put obećavala da će sniziti svoje prihode. No, oni su se, u praksi, neprestano povećavali.

Komšić, Mehmedović i njihove kolege svakog mjeseca naplaćuju svoje usluge u iznosu većem od pet hiljada konvertibilnih maraka. Toliko dobijaju za nerad, koliko bi tek naplaćivali kad bi nešto i radili, i to uspješno?

Davno potrebnu mjeru urazumljivanja prihoda vlasti jedino mogu da donesu sami njeni pripadnici. Stoga bi Mehmedović i Komšić, ako se uistinu stide iznosa koje im narod za nihove usluge godinama plaća, trebali pokrenuti inicijativu za donošenje izmjena zakona o njihovim naknadama. I ne samo pokrenuti nego na tome i istrajavati.

Dabome da bi zbog toga zaratili sa većinom svojih kolega, kojim ne pada na pamet da sami krešu vlastite prihode i privilegije. Ne bi to bila nimalo laka misija. No, u njoj bi se barem prepoznali oni koji su u svim ovim godinama organizovane političke pljačke sačuvali makar mrvu obraza, nasuprot onima kojim je taj dio lica jednako tvrd kao i đonovi na cipelama.

Sumnjam da će se Komšić i Mehmedović ozbiljno i istrajno poduhvatiti ovoga posla. Tako će se i njihova lijepa ovodnevna gesta brzo utopiti u moru licemjerja i bezdušnosti ljudi koji vlastite građane pljačkaju pod maskom brige za njihov boljitak.

Žalosno je, ali istinito: porijeklo bogatstava koje su u ovim teškim vremenima stekli “narodni poslanici”, svoj korijen ima upravo u siromašenju tih istih građana.