Zna li iko mjesto gdje ljudi nisu zli?!

Potreba za istinom jedna je od iskonskih ljudskih potreba. Mnogi, opet, najviše od strahuju upravo od nje: najradije bi se, poput djeteta koje se krije od Babaroge, pokrili jorganom preko glave, da ne vide i da ne čuju gdje, s kim i s čim žive.

Savremena epoha, obilježena dosad neviđenim prilivom informacija svake vrste, usadila je u ljude osjećaj da se nikad nije živjelo u gorem vremenu. Svakodnevno do nas stižu vijesti o nesrećama, zlu, izopačenosti, pokvarenosti, bezosjećajnosti, pa i skorom kraju planete koja se pretvorila u gomilu duhovnog i materijalnog smeća.

Mnogi zaključuju naprečac: mediji su za to krivi. Kao da su oni zagadili čovječanstvo. A mediji samo prenose ono što njihovi novinari vide ili čuju. Da su ranije bili tako brojni i razvijeni, možda bismo se danas tješili da je bilo i gorih vremena, samo se o tadašnjim poganlucima nije znalo. Uostalom, malo-malo saznajemo za razne grozote iz bliže ili dalje prošlosti, koje nam pokazuju da je čovjek uvijek bio na gubitku, tlačen i od prirode i od vlastite dvonožne vrste.

U svakom slučaju, današnjica ljude nimalo ne mazi. I ne znam šta čovjeka trenutno više baca u malodušnost: da li ovaj surovi ping-pong sa izbjegličkim glavama s Bliskog istoka ili spoznaja da nas, u pomami za profitom, ovdje toliko omiljeni Volkswagen zatajno truje već godinama. Smislili vrli inžinjeri kako da prevare aparate koji mjere zagađenje koje dolazi iz automobilskih motora, e da bi kompanija izvlačila što više dobiti iz proizvedenih vozila. Malo im milijarde milijardi!

Čisto sumnjam da ne znaju šta rade i oni koji su nas još više zgrozili, poljoprivrednici iz doline Spreče, koji nam prodaju povrće prepuno teških metala i kancerogenih spojeva. Odmah se sjetih prijatelja iz sela kod Čapljine koji me, nakon dobrog gošćenja, redovito tovario kesama svog luka, paradajza, raštike, pošto ženi naloži da nabere “sa njihove njive”. Oni drugi zasadi, obilato zaprašivani, bili su, dakako, namijenjeni za pijačnu prodaju.

Šta li nam tek na tezgama i rafovima nude gospodari hrane iz Španije i Francuske, kojim je do nas stalo koliko do lanjskog snijega?

Koliko košta da inspekcije na ovo zažmure? I otkad već, za novac, okreću pogled od svakojakog otrova koji je, da podsjetim, posljednjih godina otkrivan u lutkama iz Kine, u “Evinim” sardinama i odjeći glasovite “Zare”, nakon što smo ih se podobro najeli, s njima igrali i oblačili?

Sad mi je već jasnije zašto se i ljudski leševi ne raspadaju nekadašnjom brzinom. Pričao mi čovjek iz komisije za ekshumacije, prije 15-tak godina, na šta su nailazili prilikom iskopavanja posmrtnih ostataka žrtava ratnih zločina.

– Izvadiš leš, a on k’o nov, kaže, k’o da su ga zakopali juče, a ne prije 6-7 godina!

“Povjerovati da neko već prorjeđuje brojno stanje čovječanstva zvuči pomalo suludo. Ne vjerovati u to, možda je još luđe”

Kakve sve hemikalije jedemo i udišemo već decenijama, vjerovatno se, za života, iznutra balzamujemo, kao prastari egipatski faraoni. Eto Semiru Osmanagiću besplatnog dekora za visočke piramide, kad se jednom sa njih zgule trava i zemlja!

Kad sve ovo znamo, ne može se olako odmahnuti rukom ni na tvrdnje da oni zagonetni chemtrailsi (hemijski tragovi) visoko na nebu ne zaprašuju nagore, kobajagi ozonske rupe, nego nadole, neke “suvišne” ljude. Valjda to rade nekom vrstom broma, koju vojska redovno pije u čaju, da se momcima stiša seksualni nagon. Česti su ti tragovi i iznad nas, pa je i novorođenčadi (i zbog drugih razloga, naravno) sve manje.

Povjerovati da neko već prorjeđuje brojno stanje čovječanstva zvuči pomalo suludo. Ne vjerovati u to, možda je još luđe. Dvonošci su odavno izgubili razum, i to upravo misleći da razumno rade sve što rade.

Znam šta nakon ovoga slijedi. Niti će “golfovima” pasti cijena, niti će narod početi da nosi Gajgerove brojače na pijacu. Pogotovo se nećemo buniti protiv onih nebeskih zaprašivača. Svako plaća svoj danak, pa je red stigao i na ovaj naraštaj; džaba se opirati tome što čovjek sam sebi radi.

Znam još nešto. Onoj djevojčici sa zavežljajem na ramenu, čija slika ovih dana šeta Facebookom, niko ne može potvrdno odgovoriti na njen vapaj: Zna li iko put za neko mjesto gdje ljudi nisu zli?!