Zajedničko dobro na meti “betondžija”: U Hastahani se brani Sarajevo

Malo po malo, u sjeni velikih riječi, velikih historija i velikih nacionalnih borbi, bosanskohercegovački vlastodršci izručuju krupnom kapitalu, od milja zvanom investitori, posljednje ostatke zajedničkog društvenog dobra. Posljednji takav primjer vezan je za Sarajevo i park Hastahana.

Na sjednici Općinskog vijeća Općine Centar održanoj 17. aprila ove godine, glasovima većine članova, usvojen je Nacrt Odluke o izmjeni regulacionog plana Gradski park – Hastahana. Tim nacrtom predviđena je gradnja zgrade unutar sadašnje parkovne površine, jedne od rijetkih preostalih zelenih površina u Centru, uprkos protivljenju struke i građana.

Time bi se rijetki prostor pogodan za besplatnu rekreaciju, koji je ujedno i jedan od samo dva takva prostora u BiH pogodan za skejtere, predao u ruke betondžijama, vrlo moguće nekome iz građevinskih klanova, a Sarajevu bi dodatno opao postotak zelenih površina: ionako je, sa trenutnih 1.5 posto, među najgorima u Evropi, ako ne i prvi glavni grad otraga.

Ili možda neće, ako je vjerovati općinskim glavešinama na čelu s načelnikom Nedžadom Ajnadžićem (SDA). Naime, prema njihovim obećanjima, zelena površina će se nakon planirane gradnje povećati i dostići čak 89 posto. Oni koji se bolje razumiju u stvari, opet sumnjaju u to, s puno argumenata. Bilo kako bilo, a svakako da vrijedi više vjerovati nepotkupljenim arhitektima nego sitnom i krupnom političkom probisvijetu, video prezentacija nacrta idejnog rješenja Hastahane koju je pripremila nadležna općinska služba, sama po sebi govori mnogo ne samo o karakteru aktualne općinske vlasti, nego i kao ilustracija načina na koji se takve stvari inače rade.

A rade se ovako, kako je u otvorenom pismu općinskom načelniku 29. novembra prošle godine navela organizacija Jedan grad, jedna borba: “Javna dobra, naročito prostori, namjerno se zapuštaju da bi se onda stanovništvu sugerisalo da se nešto mora učiniti a da za to nešto nema novca, pa se mora dati privatniku na raspolaganje.” Taj princip nije proizvod lokalne političko-tajkunske pameti; osim toga, logika tog principa primjenjuje se i u mnogim drugim sferama – primjerice, jedan politički vođa iz naše zemlje već desetljeće i pol opstruira sve procese u državi, čini gotovo sve što je u njegovoj moći da država ne funkcionira da bi nakon toga izlazio s tezom kako država ne funkcionira i kako je vrijeme za razlaz, no to je tema za drugu prigodu.

U rečenoj video prezentaciji navodi se kako taj park “ničim ne odaje da je riječ o uređenom, cjelovitom i bezbjednom gradskom parku”, kako je to “zapravo zapuštena zona smeća, odlagalište raznog i opasnog otpada te mračna zona zbog koje se u večernjim satima niko ne osjeća sigurno”, uz što se izmenjuju snimci bačenih šprica, kesa i drugog smeća. Dodatni ton dramatičnosti daje izjava jednog “roditelja malodobnog djeteta” nezadovoljnog higijenom parka.

No, tko je kriv što je Hastahana takva kakvom su je opisali i što “higijena parka” nije na zadovoljavajućem nivou? Svake godine, u Kantonalno javno komunalno poduzeće Park građani uplate preko pola milijuna maraka, a u povećanje higijene parka mogla bi uložiti i Općina Centar ako joj je stvarno stalo do toga da građanima bude čišće i ljepše. Da li bi itko od njih došao na ideju da sruši kuću ili zgradu u kojoj živi ako se upravitelj ne bi pobrinuo za čišćenje stubišta ili ako bi im dnevni boravak ostao prljav nakon što su platili njegovo čišćenje? Čišćenje parka je plaćeno i smiješno je što sada oni koji su davno trebali reagirati na nečistoću u njemu to koriste kao opravdanje zašto ga treba ukinuti, odnosno – temeljito transformirati.

Kako je odlično primijetila Đana Karavdić u tekstu na portalu Nomad, opštinari u tom videu, s tako odabranim “argumentima”, zapravo prozivaju sami sebe, pa “ne bi trebalo iznenaditi ako načelnik sarajevske opštine Centar uskoro na odgovornost pozove upravo načelnika sarajevske opštine Centar”. Također je primijetila i druge kontradiktornosti u tom video: tako, u jednom kadru se ispred zgrade nalazi zelena površina, a u drugom popločan prostor, bazena/fontana ima pa nema, a šetnice su čas pravolinijske, čas polukružne. Dobar prikaz i kontekstualizaciju ove digitalne obmane dala je arhitektica Ena Kukić, u tekstu O problemu arhitektonskih vizualizacija na primjeru Hastahaneobjavljenom na stranicama Asocijacije arhitekata u Bosni i Hercegovini.

Rekoh prethodno, “uprkos protivljenju građana”. Sudeći po zboru građana sarajevske Mjesne zajednice Marijin-Dvor održanom 29. maja (u maloj sali mjesne zajednice, uprkos velikom interesovanju građana!), prema izvještajima tamo prisutnih novinara, postoje i mnogi građani koji stoje uz načelnika i njegove prezentacije, a dobar dio vremena za raspravu o parku ukrali su oni koji su u tipičnoj malograđanskom maniri pričali koje tko ima državljanstvo, tko je branio grad, o Herceg-Bosni, Aliji Izetbegoviću… Kome je još do skejtanja i prirode kada tamo netko ima državljanstvo Srbije. Opravdano je posumnjati, dakako, da takav tok rasprave nije slučajan jer je to atmosfera u kojoj razni ajnadžići pobjeđuju: vama ratne priče, nama javne površine.

Da je nadležnima stalo da Centar i Sarajevo budu zeleniji, sadili bi drveće i učinili da Hastahana bude park na cijeloj svojoj površini i da doista tako izgleda i tome služi; ovako, izvjesnije je da će to postati još jedan građevinski plac za nečije privatno dobro. Bojim se da će moć političko-građevinskih klanova biti veća od ekoloških akcija i pojedinačnih građanskih borbi, no ostaje nam vidjeti do kraja. Priča o Hastahani mnogo je veća od Marijin-Dvora i Centra, tu se brane Sarajevo i Bosna i Hercegovina – od moćnika koji su i građanima i njihovom pravu za dostojanstvenijim i ugodnijim životom pripisali tržišnu vrijednost.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“