Vozovi prolaze, ali narod ipak ne “laje”

Pita me čovjek koji osjeća da mu politika odlučuje o životu, a ne zna da li da više vjeruje ikome od ljudi na vlasti: Kako Evropskoj uniji ne dosade laži i prevare naših političara i zašto jednog trenutka ne kazne Bosnu i Hercegovinu vraćanjem na početak njenog pristupnog procesa prema Briselu. A zašto bi se oni oko toga nervirali, odgovaram kontrapitanjem i dodajem: Njima je u EU gotovo svejedno kad ćemo mi doći do njihovih vrata!

Evropska unija bi voljela da mi što prije usvojimo njene standarde, od javne uprave i pravosuđa do ekonomije i trgovine, jer ona za BiH nije zainteresovana iz čovjekoljubivih razloga nego zbog posve pragmatičnih interesa: od širenja jedinstvenog tržišta do ujednjačavanja pravila života i rada na čitavom Starom kontinentu.

Poput pomenutog čovjeka, naše poslove sa EU ne razumiju i mnogi drugi građani, da ne kažem – većina. Njima nije jasna, na primjer, izjava koju je, povodom još jednog jalovog sastanka najviših BH funkcionera, pred novinarima izgovorio Lars-Gunnar Wigemark, šef delegacije EU u BiH. Bez imalo nervoze ili ljutnje, bez ikakvog pominjanja rokova ili ultimativnih upozorenja, on je je još jednom mirno prešao preko jedne velike laži naših političara, izražavajući uvjerenje da će “BiH uskoro imati efikasan i transparentan mehanizam koordinacije”.

Bez ukazivanju na potrebu žurbe, Wigemark je samo kazao da bi usvajanje ovog dokumenta uvećalo šanse naše zemlje da u julu, kad bude razmatrana naša aplikacija za članstvo u EU, ocjena o tome bude za nas povoljna.

Wigemark je ozbiljan čovjek, dobro politički informisan i naoružan strpljenjem, ali i dobrim poznavanjem karaktera ljudi koji kod nas obavljaju vodeće funkcije. I njemu je, kao i nama, jasno i poznato da su ti naši lideri jednom već nekulturno prevarili EU i svoje građane. Riječ je o trenutku kad smo, 15. februara, preko Dragana Čovića, Briselu uručili svoju molbu za prijem u EU. A da bi ta naša molba uopšte bila primljena, u njenom tekstu je moralo pisati da je u BiH napravljen model tzv. mehanizma koordinacije, odnosno načina dogovoranja države i entiteta oko stavova koje ćemo zastupati u pristupnim pregovorima sa Evropskom unijom. Naravno, u aplikaciji je tako i navedeno, da bi se već poslije nekoliko dana vidjelo da je u pitanju gola laž. Taj mehanizam uopšte nije bio dogovoren, a nije se u tome, nažalost, uspjelo ni do dan-danas.

Tri ovdašnja premijera u utorak su se, zavjerenički se držeći za ruke, utrkivala u tome ko će jedan propali sastanak proglasiti što uspješnijim

Pomenutu izjavu evropski “ambasador” u BiH izrekao je nakon sastanka državnog premijera Zvizdića sa šefovima entitetskih vlada, Željkom Cvijanović i Fadilom Novalićem, s kojeg se oni opet izašli bez dogovora o tom famoznom “mehanizmu koordinaciju”. No, pred novinarima su iznijeli hrpu međusobnih pohvala i najava da je ostalo samo još jedno-dva sporna pitanja. Premijeri su se utrkivali u tome ko će ovaj neuspješni sastanak proglasiti što uspješnijim.

Šta reći nego: Stari petljanci nastavljaju u istom stilu. Već toliko puta su o tom nesrećnom mehanizmu (o kojem se pregovara skoro godinu) rekli da je nepodmazano ostalo još samo par nevažnih kotačića, da čovjek mora pomisliti kako su oni, u stvari, gradili najveću fabriku automobila na svijeta. A pred njima je bio samo zadatak da se dogovore kako će se – dogovarati!

Logično se upitati, nakon desetine neuspješnih sastanaka na pomenutu temu, šta je to toliko teško i komplikovano da se ne može doći do sporazuma. U suštini, sitnih prepreka tu nama. Postoje samo dvije, ali one su toliko velike da taj famozni mehanizam vjerovatno nećemo dobiti ni u julu ove, a ni u nekoliko narednih godina.

Prva prepreka je ta što entitet RS neće da preuzme nikakve obaveze u konkretnim razgovorima o pristupanju EU sve dok njihova “majka” Srbija ne odluči kojem će se privoljeti carstvu – Evropskoj uniji ili nekome drugom. Do tada, funkcioneri iz RS na sastanku dolaze bez riječi DA u svom rječniku.

Drugi odučujući razlog je oligarhijski, grupni karakter vlasti u Bosni i Hercegovini, koja državu tretira i koristi kao vlastiti imetak. Još se njihove prazne priče, laži i slatka, ali neprovediva obećanja mogu i trpjeti. No, to što nikako ne vade ruke iz džepova svojih građana, to je već nešto znatno ozbiljnije. A kad (i ako) jednom kročimo u Evropsku uniju, njihove kleptomanske strasti neće biti automatski ohlađene, ali će potkradanje vlastite države, korupcija i nepotizam postati teže ostvarivi nego što su sada.

Stoga bi, čekajući taj njihov “mehanizam koordinacije”, bilo neophodno podmazati i ubrzati “mehanizam otpora”, nešto što je među građanima začeto prije dvije godine, ali je onda naglo ogrezlo u hrđu. I kao što političari besramno lažu i sve razvlače, tako i građani svoje ljutite riječi gunđaju sebi u njedra. Na kraju, postaju jedni drugima blizanci po jalovosti vođenja državnih poslova, s jedne, i jalovosti građanskog bunta, s druge strane.