Vampiri će opet pirovati?!

Od rata do danas, putnik kroz Čapljinu prolazi s osjećajem nelagode. Koliko god puta su u toj opštini mijenjani saobraćajni znakovi, koji ukazuju na pravac skretanja za druge gradove, uvijek bi se nanovo ukazivala potreba za istim poslom. Pa je sve to jednom svima dojadilo: već dugo se ti znakovi pred nama ukazuju sa zamazanim ili precrtanim ćiriličnim natpisima. Ako znaš latinicu, znaćeš i kuda da skreneš. Ako ne znaš, valjda ćeš se nekako snaći.

No, problem nije saobraćajne prirode. Nevolja je u toj upornosti s kojom ljudi zla (iz hrvatskog etnosa) na taj način upućuju kristalno jasne poruke drugima i drugačijima. Ovdje ne zastajte, ovo je samo naše – idite dalje.

Da utisak bude potpun, u Čapljini je opštinska vlada jednu ulicu zakitila imenom čuvene ustaške grdobe Mile Budaka. I vidi – niko da se nađe da zamaže ili precrta to ime koje odmah asocira na vjerski i nacionalno motivisane zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, u vrijeme vladavine takozvane Nezavisne Države Hrvatske. Budak je bio njihova perjanica, ministar i ideolog, tvorac zloglasnog plana da se u NDH “trećina Srba protjera, trećina ubije, a trećina pokatoliči”.

Nešto razmišljam kako je moguće da se uvijek nađe kandidata da pod plaštom noći prekriže ćirilične saobraćajne znakove, a da se nikad ne okupi i okuraži neko ko će na isti način zbrisati simbole poput onog koji nam bode oči sa uličnih tablica na kojim je ispisano Budakovo ime! Gdje su, i u Mostaru i u Sarajevu i u Banjaluci, “ilegalci” koji će uvijek iznova, kao oni “saobraćajni revizori” u Čapljini, križati nazive ulica, škola i raznih ustanova, s kojih nam se keze imena ljudi koji mogu biti sve, ali ne i, na ovaj način, počasni građani naših naselja.

Gradovi u Republici Srpskoj ovjekovječili su na pomenuti način imena mnogih fašista, od Draže Mihailovića pa nadalje. U Sarajevu je najmanje ove vrste moralne delikvencije, ali odmah se prijavljujem da sa drugim “ilegalcima” skinemo tablu sa osnovne škole na Bjelavama, koju sam u djetinjstvu pohađao, a koja poslije rata nosi ime Alije Nametka.

E, taj čovjek je u svojoj knjizi “Sarajevski nekrologij” ostavio u amanet djeci, koja sad uče o životu u školi nazvanoj po njemu, kako su muslimanske osmrtnice, ako je na njima, među ožalošćenima, bilo i neko kršćansko prezime – “uprskane”! A na kraju ga je život ismijao, pa i njemu, na njegovu ogromnu žalost, preko unuke “uprskao” smrtovnicu. I zar da takav čovjek bude uzor djeci, zar se na njega treba ugledati u jednoj multietničkoj zemlji?

Uvijek se nađe kandidata da prekriže ćirilične saobraćajne znakove, a nikoga da se okuraži da na isti način na uličnim tablicama zamaže ime ustaškog zločinca Budaka i njemu sličnih

Još je mnogo biljega, posebno u govorima i napisima pojedinih osoba iz ovovremenog političkog i javnog života, koji nam nalažu oprez, štaviše – jak i organizovan otpor daljem narastanju sjemena koje takvi siju.

No, nesposobnost tumačenja znakova budućnosti jedna je od najvećih mana čovjeka i čovječanstva uopšte. Neće valjda – uobičajena je reakcija na pojedince, pojave i procese koji slute zlu, remećenju mira, stvaranju konflikata i zavada među ljudima, narodima, državama…

Pišem ovo jer svuda oko nas vidim te znakove i osjećam zebnju zbog spoznaje da je u svojoj povijesti čovječanstvo rijetko znalo da vjesnike zla na vrijeme ućutka i sasiječe u korijenu krošnju kojom prijete da nas natkriju. Zar i Hitleru nije dopušteno da u više navrata prevrši “mjeru”, pa da mu se pruži otpor i svijet spasi opasnosti zvane fašizam? Da je odbrambena alijansa formirana još 1938-e, kad mu je olako dopuštena aneksija Austrije i Čehoslovačke, ne bi se kasnije morale, u njegovom osujećivanju, podnijeti višemilionske ljudske žrtve i dotad neviđena razaranja.

O toj nesposobnosti čitanja znakova koji nam prosto bodu oči svjedoči i društvena i politička klima u kojoj smo živjeli u predvečerje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ma kakav rat, govorila je većina naših građana, čak i kad je on već započinjao. Ni svoju majku nisam uspio nagovoriti da u špajz smjesti dodatne namirnice, pošto je Sarajevu vidno prijetila opsada. Učinio sam to na svoju ruku i na njeno protivljenje. Ma kakav rat!
Ljudi su vjerovali u procjene tadašnjeg šefa novostvorene BiH da rata neće biti, da je za rat “potrebno dvoje”. A nije bilo potrebno – uvijek je dovoljan jedan nasilnik (grupa) koji će, s otporom ili bez njega, krenuti da obavi svoj “posao”. Oh, kako smo bili naivni, kasnije su se tješili oni koji su mislili da za rat treba mnogo, mnogo više razloga nego što ih je bilo u krizi raspada bivše Jugoslavije.

Ljudi ne vole one koji donose loše vijesti, zbog čega takvi često ćute, izbjegavajući da ih se naziva pticama zloslutnicama. A voz u trenu protutnji i sve najednom postane onako kako je većina mislila da nikako ne može biti.

Za strah od nove velike pogreške i olakog prelaženja preko zloslutnih znakova razloge danas imamo i mi, ali i demokratski bastion – Evropa.

Na Starom kontinentu se u posljednjoj deceniji nakupila čitava zbirka tih znakova, za čije smještanje i objašnjavanje bi malo bila i podebela knjiga. Komentatorka njemačkog medijskog servisa Deutsche Welle ovih dana prosto vrišti: Evropi zvoni uzbuna! Ne smijemo ukočeno gledati na desničarski populizam kao zec u zmiju. Mi nismo zečevi: prihvatimo se borbe, poručuje Barbara Wesel. I nabraja, izazvana izborom ultradesničara Norberta Hofera na predsjedničku funkciju u Austriji, kakvi sve nazadni i opasni politički pokreti danas strelovito idu ka vlasti u svojim državama.

„Nacionalna snaga“ u Rumunjskoj, „Naša Slovačka“ u toj zemlji ili „Jobik“ u Mađarskoj dokaz su uspona desničarsko radikalnih pokreta, osobito na istoku Evrope. Sa Slobodarskom strankom u Austriji, Nacionalnim frontom u Francuskoj ili Danskom Narodnom strankom, takav politički trend ostvaruje i zastrašujuće mnogo uspjeha u zemljama sa dugom demokratskom tradicijom. Dobru opasno prijeti i nadiranje stranke Pravo i pravda (PiS) u Poljskoj.

Prihvatimo se borbe s njima, vatreno poručuje njemačka komentatorka. Učinimo to i mi, dok još imamo vremena. U suprotnom, jednog ne baš dalekog dana, vampiri će ponovo da piruju. Nesposobni da čitamo znakove budućnosti, pogotovo da na njih pravovremeno reagujemo, opet ćemo biti zgurani u kaveze neslobode, zločina, nacionalne i druge netrpeljivosti.

A još nismo izgradili dovoljno visoke nasipe da se na nas ne izlijevaju oni stari talasi prljavštine, pokrenute miloševićevskim cunamijem otprije tri decenije!