Unutar Bratstva: vjera kao politika

„Nasilno raščišćavanje mirnog protesta u Rab'i al-‘Adawiyi 14. augusta 2013. nesumnjivo je predstavljalo ljudsku tragediju. No, osim smrti i pokolja, bila je to i ideološka tragedija. Bitka da se osigura vlast Bratstva trebala je biti dugo očekivani vrhunac u borbi da se islam vrati na mjesto koje mu po zakonu pripada. Činjenica da se ova bitka podudarila sa svetim mjesecom ramazanom, u kome je izvojevana većina ranih pobjeda islama, bila je dosta sugestivna. Islamisti su bili apsolutno ubijeđeni – a to su uvjerenje učvršćivali svake noći inspirativni govori njihovih lidera – da je Božanska intervencija pri ruci. Obećano im je da će njihov svrgnuti predsjednik na čudestan način biti vraćen na funkciju, dok će Božije osnaživanje Njegovih vojnika biti potpuno. Bili su uvjereni da je i melek Džibril među njima da ih podrži u njihovom teškom položaju.

Čuli su o svetim vizijama ljudi i djevica koji su slavili njihovu predstojeću pobjedu. Oni su zamislili i slike epskih bitaka Poslanika Muhammeda protiv nevjernika, kao i biblijskih proroka, posebno Mojsija i Davida. Ovo je bio trenutak za koji su se oduvijek pripremali: konačno iskušenje koje će razdvojiti vjernike od profanih. Četvrdesetak noći Braća su držala bdijenje, posteći tokom dana, a klanjajući od akšama do sabaha da bi bili vrijedni Božanske milosti. Ostatak je, naravno, historija. Jedina intervencija koju je Bog odredio tog vrelog ljetnog dana bila je intervencija nemilosrdnih egipatskih sigurnosnih snaga.“

Ovako u svojoj knjizi Unutar Bratstva (bh. izdanje: Bookline, Sarajevo, 2016) piše politički sociolog s Univerziteta Cambridge Hazem Kandil. Knjiga govori o historiji, ideologiji i načinu funkcioniranja Muslimanskog Bratstva, islamističkog pokreta osnovanog u Egiptu 1928. godine, čiji su članovi kroz cijelo stoljeće od strane ideološki umjerenijih režima bili proganjani, a koji je – pod parolama „Kur'an je naš ustav“ i „Islam je rješenje“ – desetljećima širio svoju mrežu, regrutirao članove, ustrajavao u obdržavanju vjerskih propisa i – čekao da dođe na vlast, kako bi u Egiptu i ostatku svijeta mogao sprovesti Božiju volju. Kada su 2011/12. konačno došli na vlast u Egiptu, brzo su izgubili simpatije naroda, jer se pokazalo da bogobojaznost i rigidna vjera nisu dovoljni za rješavanje društvenih problema, a predsjednikovanje kandidata Bratstva Mohameda Morsija trajalo je jedva godinu dana, završivši u krvavom obračunu vojske s Bratstvom – a sam Morsi završio je u zatvoru.

Kandil u svojoj knjizi na detaljan način opisuje odakle izvire uvjerenje Bratstva da se ne treba brinuti za sadašnjost i budućnost sve dok su ljudi vjernici.

„I zaista, islamizam se zasniva na jasnoj i jednostavnoj ideji. Ona je tako jednostavna da ne zahtijeva niti intelektualce niti teorije: zahtijeva samo vjeru. (…) On smatra da ukoliko neko postane pobožan, Bog mu daje pobjedu u raznim svjetovnim naporima. Drugim riječima, ako neko usavršava svoju etiku i molitvu, on postaje podložan Božanskoj intervenciji u Njegovo ime u politici, ekonomiji i ratu“, piše Kandil. Na toj liniji bila je i sva Morsijeva politička ideologija:

„U svom prvom značajnom obraćanju parlamentu, Morsi je iznova prizivao ajet iz Kur'ana (9:96): „A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s nema i iz zemlje slali.“ Njegova publika nije u potpunosti shvatila zašto se njihov predsjednik vraća na ajet koji u osnovi kazuje priču o Nuhu. Samo su Braća dešifrovala poruku: ako se pokoravaju Bogu, ekonomski će resursi biti otkriveni, politička podijeljenost i socijalne tenzije će nestati, dok će se geopolitički suparnici srušiti pod težinom vlastitih problema. Očigledno, neislamistički muslimani u Egiptu nisu svi prihvatili ideju da će, ukoliko budu strpljivo čekali, uslijediti Božanski blagoslov. Glasači su tražili kompetentno rukovodstvo s praktičnim rješenjima.“

Hazem Kandil ovo tumačenje naziva religioznim determinizmom. „U hegelijanskom i marksističkom mišljenju, nakon ostvarenja određenih historijskih uvjeta nužno slijedi promjena. Islamizam drži, dosta slično, da ostvarivanje određenih religijskih uvjeta podstiče historijsku promjenu – specifično, stvaranje bogougodne zajednice podstiče Božanski određenu transformaciju materijalnog položaja te zajednice.“

Kada je Muslimansko Bratstvo još jednom poraženo, njihovi članovi (osim ponekih izuzetaka) nisu shvatili da je problem u tome što su bili previše vjernici, nego su odlučili da je problem u tome što su bili premalo vjernici, te ih stoga Bog nije nagradio pobjedom, pa je njihov novi zadatak da postanu veći i praviji vjernici.

„Mnoga su braća odlučna da se dalje bore (većina miroljubivo, neki nasilno) za ono što je, po njihovu vjerovanju, konačno poglavlje u njihovu Božanskom osnaženju. Drugi su odlučili da se povuku i ponovo usmjere da dostignu nivo pobožnosti koji je potreban da se dobije sljedeći krug kroz Božansku milost. Uprkos tome, niko od njih i ne sumnja u validnost religijskog determinizma – što održava ideološku žilavost i djelotvornost odgojnog procesa, zahvaljujući kome se on i održava.

Zapravo, u Morsijevu pismo iz zatvora sinu Osami, zbačeni predsjednik još uvijek inzistira na tome da je Božanska pomoć neizbježna: ‘… ne samo da će se on vratiti na položaj, već će i pobjeda biti potpuna’ (Solomon 2014). Godinu dana nakon pada Bratstva, na internetskoj stranici pokreta izašao je članak jednog člana Biroa za smjernice (…) ‘Iskušenje koje će završiti sjajnom pobjedom’. Uvažena ličnost iz Bratstva ponovo je ustvrdila da Božansko osnaženje slijedi nakon iskušenja, a pobjeda zahtijeva da se prvo odvoje pravi vjernici: ‘Ustvari, mi prolazimo samo kroz iskušenje (…) koje će se uskoro završiti, a tad će pravi vjernici biti nagrađeni Božanskom milošću.’ Prema nepromjenljivim Božijim zakonima, tvrdio je, ‘najstrpljiviji [vjernici] su oni koje čeka pobjeda (…), uprkos suprotnim materijalnim indikatorima.“

Dakle, strpljenje, trpljenje, pobožnost, izvršavanje vjerskih propisa – i pobjeda će doći. Kada? Pa onda kada bude dovoljno pravih vjernika, koji će zaslužiti da im Bog podari pobjedu.

„Ideologija koja ukida razlike između zemaljskog i onosvjetskog života našla se 2013. licem u lice sa željeznom ogradom koja razdvaja ta dva života“, piše Kandil u zaključku knjige.

Ostalo je historija. Mohamed Morsi umro je u zatvoru 2019. godine, a žalovanju za njim se pridružila i Islamska zajednica u BiH, čiji je Rijaset donio odluku da se Morsiju u Sarajevu klanja dženaza u odsustvu.

Priča o Muslimanskom bratstvu nije ovdje samo da bi se ponekoga motiviralo da pročita uzbudljivu i važnu knjigu o jednom velikom i opasnom vjersko-političkom pokretu čiji se značaj i utjecaj proteže daleko izvan Egipta, a čije su fantazije globalne. Ona je važna i da bi smjestila u kontekst i objasnila istupe vođe Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića, posebno izjave sa njegovog nedavnog televizijskog sijela, a koje su već danima jedna od glavnih tema u bh. javnosti, i kod sekularnih Bošnjaka koji se na Izetbegovićeve istupe zgražavaju, i kod bošnjačkih, srpskih i hrvatskih (vjerskih) nacionalista koji se Izetbegovićevim istupima raduju, svatko iz svojih razloga – prvi jer im Izetbegović jača vjersku borbenu gotovost, a drugi i treći jer im „potvrđuje“ njihove teze o (ne)mogućnosti BiH.

Naime, Izetbegović je u svojoj ovogodišnoj vjersko-političkoj propovijedi, a slično je govorio i ranije, između ostaloga rekao: „Dakle mi jesmo vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu… ja nisam zabrinut za ovu zemlju.“

U tim Izetbegovićevim riječima, i uopće u mladomuslimanskoj ideologiji koju on i SDA nude kao spas za Bošnjake i BiH (a „tražiti bilo kakve spasonosne odgovore u ideologiji Mladih muslimana isto je što i preporučiti karcinom kao najbolji lijek za rak“, kako je 2017. napisao Tarik Haverić), vidi se inspirativni učinak ideologije Muslimanskog Bratstva. A veze između Izetbegovića i Bratstva nisu (samo) koincidentna posljedica zajedničke vjere u isplativost bogobojaznosti i u Božije pokroviteljstvo nad pravim vjernicima, nego su i vrlo lične. Izetbegović je u više nego bliskim odnosima sa turskim predsjednikom R. T. Erdoganom, koji svesrdno podržava Muslimansko Bratstvo (iz čijeg ideološkog krila je i potekao), uključujući i djelovanje Bratstva u Evropi. (Usput, Izetbegovićeva izjava koju tematiziramo neodoljivo podsjeća na Erdoganovu pjesmu zbog koje je u sekularnoj Turskoj krajem 1990-ih dospio u zatvor, što mu je na kraju samo podiglo popularnost: „Džamije su naše kasarne,…, a vjernici su naši vojnici.“)

Sam Izetbegović je 2014. godine u Sarajevu, kao član Predsjedništva BiH, u zgradi Predsjedništva dočekao delegaciju Bratstva, a s članovima delegacije je pozirao pokazujući prepoznatljivi simbol Bratstva.

Za detaljnu analizu Izetbegovićeva nastupa, preporučujemo tekst Belme Buljubašić Analiza jednog intervjua: Estradizacija religije u političke svrhe.

Uz jednu malu opasku. Naime, estradizacija i turbofolkizacija religije prisutna je u svakoj pori bosanskohercegovačkog društva, a najvulgarnija je u politici. Gotovo svi političari u BiH, iz oportunih i profesionalnih razloga, kako bi se dodvorili širokim narodnim masama, ističu svoju religioznost, koriste religijski rječnik i tako dalje, uz jednu jedinu iznimku – profesionalne „probosanske“ političare iz reda Hrvata i Srba, što također izvire iz oportunizma. U estradizaciji religije i njezinoj upotrebi u političke svrhe, na ovaj ili na onaj način, uz manje ili više vjerske retorike, podjednako učestvuju i Izetbegović i Čović i Dodik, primjerice. Međutim, postoji ozbiljna vjerojatnost da se u Izetbegovićevom slučaju ne radi o estradizaciji i (zlo)upotrebi vjere iz računice – već da u to što priča on stvarno vjeruje.