U strahu su velike oči

Nikad nisam podnosio filmove strave, takozvane “horore” (od engleske riječi horror = užas). Štaviše, čudom sam se čudio onima koji uživaju u tim perverzijama, u kojekakvim Drakulama, Frankeštajnima, dr. Džekilu i Mr. Hajdu, u raznim vampirima, zombijima, onozemaljskim bićima, uveličanim katastrofama, nadprirodnim i misterioznim pojavama. Autori tih nasrtaja na ljudsku psihu nastojali su u čovjeku izazvati i potaknuti strah, uznemirenje, nelagodu, eksploziju adrenalina…

Prije 40-tak godina nekadašnje sarajevsko kino “Dubrovnik” bilo je dupke puno dok je prikazivalo film “Zemljotres”. Malo je bilo što potresne filmske slike izbezumljuju gledaoce nego su, prigodno, uz predstavu išli i agresivni, morbidni zvučni efekti i, k tome, specijalno instalirane stolice koje podrhtavaju u trenucima kad zemlja krene da riga svoju utrobu.

Možete misliti kako je lijep bio osjećaj izaći iz kina na čvrsto tlo, sretan što si preživio sav taj užas! Valjda su ljudi stoga i hrlili da se “zemljotreskaju” diljem svijeta i da nakon predstave s olakšanjem sebi šapnu: Samo neka ne trese, dobro je!

Svoju popularnost ovaj filmski žanr održao je do današnjih dana. Po tom obrascu, međutim, u velikoj mjeri počeo je da se kroji i opšti društveni život, u režiji politike i medija. Zastrašivanje i poticanje nesigurnosti postalo je model manipulacije i vladavine ljudima. Ako neka opasnost ne postoji, ona se izmisli. Ako postoji, podiže se na kvadrat. Ako je uistinu ozbiljna, onda se množi na kub…

Rječnik strave i užasa, premda bogat, uskoro će medijima postati manjkav da odgovori potrebama stvaranja utiska o permanentnom sudnjem danu. Ovih dana je na internet portalima, vodećim kreatorima javnog mnjenja i kod nas i u svijetu, harala vijest o “katastrofi biblijskih razmjera” koja se navodno zbiva u Iraku. Tamo, inače, bukti rat protiv tzv. ISIL-a, nešto nimalo naivno i nevino.

No, porediti to sa “biblijskim razmjerama” više je nego pretjerano. Nije to, još uvijek, ni blizu kasapnicama kakve su bile Verden i Galipolje u Prvom svjetskom ratu, prije njih slom Napoleonove vojske kod Vaterloa te “Bitka čelika” kod Kurska ili Staljingradska makljaža između Rusa i Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Sva ta drama sa iračko-isilskom bitkom za Mosul možda je “mala beba” i za ono što se kod nas zbivalo prije dvadeset i nešto godina.

Političke fabrike straha svuda rade punom parom. Tako je ljude najlakše držati u pokornosti, pogotovo ako se poneki strah pomalo i ostvari

Vratili su nam mediji, ovih dana, i metaforu “Danteovog pakla”, za koji većina konzumenata apokaliptičnih vijesti vjerovatno i ne zna šta ona znači, već samo naslućuje da je nešto strašno i prestrašno. Žali bože tih nekoliko stotina žrtava zemljotresa u Italiji, ali s čime onda uporediti buduće erupcije tla, kojih će neminovno biti, a koje će, kako je bilo bar desetak puta u posljednjih desetak godina, za tili čas usmrćivati na desetine hiljada ljudi. Šta li će se smisliti još paklenije od Danteovog snoviđenja, da se to opiše?

Pitanje zašto to mediji rade, posebice internetski, nije puno zagonetno. Jednostavno, oni ispunjavaju želje svojih konzumenata. Tehnologija je omogućila da se precizno utvrdi čitanost pojedinih tekstova i gledanost fotografija ili videa, pa se zato i nastoji udovoljiti dominantnoj (u ciframa izraženoj) znatiželji i sklonosti publike. A ona ubjedljivo najviše “pase” vijesti iz domena takozvane “crne hronike”.

Masovna proizvodnja nesigurnosti, straha i tjeskobe i u politici je postala dominantni model. Baš na dan nastanka ovoga komentara, planetu obigrava dramatična vijest da je ruski gazda Vladimir Putin “podigao čitavu vojsku u stanje borbene gotovosti”. Prošle sedmice izviješteno je o gomilanju oružja i ljudstva oko Krima i istočnog dijela Ukrajine, kao i o dosad neviđenom, najmoćnijem oružju kojim Rusi kobajagi raspolažu. Jedino ime za to oružje, onako kako je opisano, može biti: Baljezgarija!

Objavljena je prošle sedmice i šokantna preporuka njemačke vlade njenim građanima da se snabdiju osnovnim životnim namirnicama koje im mogu potrajati desetak dana dok država, zbog neke opasnosti koju nazire, dođe u stanje da uspješno podijeli pomoć i omogući da se lakše prebrodi to nešto strašno čega se ona pribojava. Špekuliše se i sa mogućnošću atomskog udara na tu zemlju!

U Zapadnoj Evropi već duže vlada panična atmosfera da iza svakog ćoška vreba terorista, a nisu mirni ni preko okeana. “Amerikanci žive u kulturi straha. To je jedna preplašena zemlja, i to već desetljećima”, zamijetio je politolog Lukas Skot.

Rječnik strave i užasa, premda bogat, uskoro će medijima postati manjkav da odgovori potrebama stvaranja utiska o permanentnom sudnjem danu

U svemu dobrom zaostala, i naša vlast maestralna je u ovoj vrsti posla. Tik pred izbore, ona opet stvara utisak da bi sve u trenu moglo otići dođavola. Bosanski i hecegovački narodi ponovo bi se mogli uhvatiti za vratove. A šta drugo u takvoj situaciji raditi nego se zbiti uz nacionalne vođe!? Pa tako u oktobru i glasati, zar ne?

Svejedno je što smo se pred svake izbore već nagledali ovakvih predizbornih horor-trikova. Ljude, ipak, hvata strah. Pitaju me, misleći da imam informaciju više – Može li se zaratiti? U njihovim očima (koje se u strahu uvećavaju) čitam da su, samo da do toga ne dođe, svašta manje pogubno od rata spremni da podnesu. A podnose teško ugnjetavanje, ponižavanje, šikaniranje…

Političke fabrike straha svuda rade punom parom. Tako je ljude najlakše držati u pokornosti, pogotovo ako se poneki strah pomalo i ostvari. A mislim da je toga bilo i da će ga i dalje biti, i u svijetu i kod nas. Pusti se ljudima malo krvi, u “podnošljivoj” dozi, tek toliko da ne pomisle kako ih neko bez razloga straši!