Svi su oni – Miloradi!

Imali su, prije 25 godina, sto cijevi protiv jedne, stotine tenkova protiv nijednoga. I nisu pobijedili! Nikad u modernoj povijesti jedna moćna ratna mašinerija nije poklekla pred gotovo golorukim protivnikom, kao što je srpska pred braniteljima Bosne i Hercegovine.
Svejedno, nikakvu pouku oni iz toga nisu izvukli. Sila je i dalje jedini način na koji “misli” srpska politika u BiH.

Danas je ona ponovo stupila na scenu, sila obijesti, u vidu nedolaska svih republičkosrpskih zastupnika na redovnu sjednicu Zastupničkog doma Parlamenta BiH.

To što su učinili srpski predstavnici, to je čisti politički primitivizam. U redu, nije teško razumjeti da im smeta mogućnost obnove tužbenog postupka protiv Srbije. To ih s pravom pogađa usred srca. O tome se, međutim, da je među njima imalo političke kulture, može raspravljati, prije svega u državnim institucijama. Pa neka potraje do besvijesti, ali neka se ispoljava kroz za to predviđene kanale.

Od svih mana srpske politike, sklonost ka sili je najveća. Mislilo se, neko vrijeme, da je to samo patent Milorada Dodika: sad vidimo da su to sve sami – Miloradi. Ako nije po njihovom, neće biti nikako!

Država BiH rastrgnuta je hiljadama problema, prije svega onim nacionalnim. Pitanje je da li su u ponečemu u pravu i Bošnjaci i Srbi ili Hrvati, ali nije pitanje da li imaju pravo na takve stavove i odgovarajuću politiku. Srbi, na primjer, imaju posve legitimno pravo da žele preuređenje ove države, čak i da rade na otcjepljenju Republike Srpske. No, za to postoje legitimni, propisani, politički korektni proceduralni putevi. Pa šta ispadne da ispadne.

Ali ne! Srpska politika operisana je od kulture i korektnosti. Ona ni o čemu ne želi da vodi dijalog: ona samo prijeti, ucjenjuje, napada, minira… Ona se ponaša apsolutno nepolitički, kršeći sva pravila i dobre običaje mirnog rješavanja konflikata. Tobože se baveći politikom, oni samo zamahuju kojekakvim topuzinama, onemogućavajući bilo kakvu vrstu dijaloga.
U takvom svom stilu oni nemaju partnere u predstavnicima drugih naroda i politika. Inače bi, kad bi se na silu odgovaralo silom, ponovo progovorilo oružje. A to, kako kažu njihovi predstavnici, ni Srbi ne žele.

Pa zašto se onda ovako ponašaju? Moguć je samo jedan odgovor: da umjesto dijaloga silu ipak promovišu kao jedini način rješavanja problema!

Budu li u tome uporni, možda se to u nekom trenutku neće moći ni izbjeći. No, jako me zanima na čemu srpska politika zasniva svoje uvjerenje da je to za nju najbolje. Pa zar nisu, i kad su bili stotinu puta jači, na kraju požnjeli ogromne gubitke, štetu i nacionalnu sramotu?
Cijenu je, naravno, plaćao srpski narod. Stoga je on jedini koji može svoje sadašnje predstavnike prinuditi da ne zazivaju đavola i da političke bitke, kojih će zadugo biti, vode isključivo političkim, parlamentarnim sredstvima.

Za to je, prije svega, potrebno da se djeluje u institucijama sistema, a ne da ga se neprestano nastoji urušiti, između ostalog, parlamentarnim bojkotima, kakav je ovaj najnoviji, za koje ne postoji apsolutno nikakvo racionalno opravdanje.