Šta je taj, da prostiš, FETO?

Ako pratite medije u BiH naklonjene politici turskog predsjednika Erdogana, posebno turske medije na bosanskom jeziku, ali ne samo njih, jedna od riječi koja obilježava posljednje dane je „FETO“.

Što je to „FETO“, odnosno „FETÖ“? Skraćenica je to od Fethullahçı Terör Örgütü. Ovo Fethullahçı je od Fethullah Gülen, koji je nekadašnji saveznik, a kasnije nesaveznik, Recepa Tayyipa Erdoğana, a Terör Örgütü je Teroristička Organizacija. To bi dakle bilo: Fethullahistička teroristička organizacija. Kakav je „kapacitet“ taj Fethullah kada organizaciju na čijem je na čelu nazove terorističkom?

Naravno, niti je on nju tako nazvao, niti uopće postoji organizacija koja se zove FETO. To je dodijeljeno ime, izmišljotina, konstrukt turske vlade, nastala 2016. godine s namjerom da se sve pripadnike ili podržavatelje Gulenova pokreta podvede pod teroriste i zločince.

Akronim FETO je posebno postao popularan nakon 15. jula 2016., kada se pokušao izvršiti (?, o diskusijama te vrste drugi put) državni udar u Turskoj, a Erdoganova vlast je za to promptno optužila Gulenove sljedbenike. Gulen, koji od 1999. živi u SAD-u, odbija sve te optužbe i tvrdi da su razlozi Erdoganovog okretanja protiv njega druge naravi: između ostaloga, tvrdi Gulen, Erdogan je želio da pod svoju kontrolu podvede više od 1400 škola u oko 170 zemalja svijeta koje djeluju u okviru Hizmeta, kako bi mu služile kao dodatni alat u namjeri da kao jedna vrsta kalifa zadominira čitavim islamskim svijetom; no kada je Hizmet odbio da bude korišten na takav način, Erdogan je krenuo u akciju zatvaranja tih škola i izgradnju svog vlastitog sistema.

U cjelini, Gulen – iako je muslimanski klerik – vjeruje u nauku, međuvjerski dijalog i višepartijsku demokraciju (The Economist), nema apsolutno nikakve veze s terorizmom, te je protivnik političkog islama – a politički islam je upravo bazna ideološka postavka Erdoganove stranke. Da li se treba složiti sa svime što Gulen zastupa? Ne, no to ovdje uopće nije važno.

Kada je Erdogan odlučio da se obračuna s neistomišljenicima i da ih podvede pod izmišljeno ime FETO, odmah je i u Bosni i Hercegovini počeo da se priprema lov na navodne pripadnike nepostojeće terorističke organizacije. Tako je već krajem 2016. godine, nesuđeni valija nesuđenog sultana, tada u funkciji člana Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, govorio o „zločinačkoj organizaciji“ FETO, i upozorio kako u vezi nje „treba otvoriti četvere oči i pratiti tu stvar”.

U posljednje tri godine FETO je spomenut na tisuće puta u bosanskohercegovačkim medijima. Dok se tomu ne treba čuditi kad su u pitanju novine i portali iz Erdoganova medijskog sistema, šteta je što i drugi nesvjesno prihvaćaju taj narativ. 10,000 puta ponovljena laž postala je „istina“.

Da bi neke naše sugrađane turske nacionalnosti mogla pomesti Erdoganova željezna metla, eksplicitno se nagovijestilo tokom nedavne posjete turskog predsjednika Bosni i Hercegovini. Erdogan je zatražio da naše vlasti izruče sve turske državljane koje njegove vlasti traže zbog optužbi da su povezani sa pokretom FETO, a na spisku su redom nastavnici i profesori koji su dugi niz godina, neki i preko dva desetljeća, u Bosni i Hercegovini, s dozvolom stalnog boravka, i koji su ostavili važan pečat u razvoju obrazovnog života naše zemlje. Tome svjedoči i javno pismo podrške koje su potpisali deseci bivših učenika, studenata, profesora i intelektualaca.

Da su vodeće glave naše zemlje odlučile da se za hator Erdogana odreknu tih ljudi, dalo se naslutiti i kada se tadašnji gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić u jesen 2016. godine zauzeo da Gradsko vijeće opozove vlastitu odluku o dodjeli plakete jednom od iznimno zaslužnih profesora Sarajevo koledža (koji je, dakako, na Erdoganovom spisku „terorista“). Istih dana, Federalno ministarstvo obrazovanja je podijelilo nagrade najboljim i najuspješnijim učenicima Federacije, osim što nagrade nisu dobili oni koji su stvarno najbolji i najuspješniji. Razlog? Bili su učenici Bosna Sema škola.

Ovaj put, srpski i bošnjački član Predsjedništva pokazali su iznimno razumijevanje za Erdoganove zahtjeve, dok je hrvatski član, ne želeći valjda dokazivati patriotizam na temi na kojoj bi se mogao i izgubiti poneki glas, ostao bez komentara.

Predsjedništvo BiH, naravno, nema ovlast da bilo koga isporučuje bilo kojoj zemlji. Pravnici i pravni zastupnici ljudi sa spiska jasni su u argumentaciji da ne postoji nikakva osnova za njihovo izručenje: niti se protiv njih negdje vodi postupak, niti je Turska dala ikakav dokaz da je bilo koja osoba sudjelovala u bilo kojoj vrsti krivičnog djela zbog kojeg bi zahtjev za ekstradicijom imao osnova. Ipak, spremaju se za najgori scenario, ističući kako je „ovo ispolitizirano i strašan je politički pritisak da se ovo riješi, ne na pravni način i po Ustavu, već kroz političke dogovore BiH i Turske. To BiH sebi ne smije dozvoliti”.

Hoće li Bosna i Hercegovina to sebi dozvoliti, teško je reći. Neki tvrde, ne bez argumenata, da se u dobar ishod slučaja ne treba kladiti. U tom slučaju, pravnička je obaveza iznijeti, a ljudska dužnost podržati, tužbu protiv Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“