Šta je pravoslavlje, ako je Nikolić njegov svetac!

U laži su kratke noge, ali ko se na to obazire? Mali čovjek možda da, ali oni veliki – nimalo. Laž im je toliko ušla u krv da i sami u nju vjeruju, njom se ponose i njom mašu kao zastavom. A to što im se iza leđa smijulje i prezrivo komentarišu njihove izlive uvrijedljivih neistina, to ih nije nimalo briga.

S tim osjećajem za ignorisanje mišljenja javnosti po čašicu votke su, vjerovatno, u srijedu ispili predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i ruski patrijarh Kiril. Svoj vjersko-politički razgovor završili su svečanim činom predaje posebne nagrade Međunarodnog fonda jedinstva pravoslavnih naroda, koja nosi ime slavnog ruskog patrijarha Alekseja Drugog. Gospodin Kiril rekao je tom prilikom “da je Nikolić odavno zaslužio ovo visoko priznanje, jer je čitavim životom i djelom dokazivao vrline pravoslavlja i veliko prijateljstvo i bratstvo sa Rusijom”.

U drugom dijelu obrazloženja nikakva se dlaka ne može i ne treba tražiti. Nikolić je rusoljubac i to mu niko ne može zamjeriti. On je zaista mnogo učinio na popularizaciji Rusije u Srbiji. Kad bi se samo njega pitalo, Srbija bi se i pripojila Putonovoj imperiji.

Problem je, međutim, sa “vjerskim” dijelom obrazloženja. Siguran sam da većini pravoslavaca u našim krajevima nimalo nije prijalo to da se, između mnoštva ljudi koji su svojim djelima dosljedno slijedili pravoslavne kanone i duhovnost hrišćanstva, za veliku nagradu Ruske pravoslavne crkve odabere upravo Tomislav Nikolić. On da je “čitavim životom i djelom dokazivao vrline pravoslavlja”, kako ga je nahvalio patrijarh, pa to je uvreda i za riječi i za uši koje te riječi slušaju.

To da je Tomislav Nikolić “čitavim životom i djelom dokazivao vrline pravoslavlja”, kako ga je nahvalio ruski patrijarh, pa to je uvreda i za riječi i za uši koje te riječi slušaju

Čitavim svojim djelom, koje se u posljednjih dvije i po decenije svodi na politiku, Tomislav Nikolić je činio upravo suprotno: potpirivao je mržnju i rat, vjersku netrpeljivost, odobravao je, a posredno i ohrabrivao ratne zločine koji su potkraj prošlog stoljeća, pod srpskom zastavom, činjeni u BiH, Hrvatskoj, na Kosovu, ali i u Srbiji. Sve ono što je u Nikolićevoj državi ostalo pri zdravoj pameti, tog čovjeka prezire. U takvom mišljenju, sasvim opravdanom, neće ih poljuljati ni nagrada koju mu je uručio prvi čovjek svjetskog pravoslavlja, kakvim se danas smatra onaj koji stoji na čelu Moskovske patrijaršije.

Dabome da su s još manje simpatija, zapravo sa ogorčenjem, jedan ovakav čin dočekali oni koji su bili žrtve nikolićevske politike i ukupne velikosrpske ideje, kojoj se sadašnji predsjednik Srbije davno i vatreno posvetio. On i stranke kojim je pripadao nikad nisu birale sredstva da, u ime nacije i pravoslavlja, muče i tlače oni koji ne pripadaju tom državno-vjerskom krugu.

Uostalom, nikad nismo čuli da se Nikolić odrekao ili posramio titule koju nosi: Vojvoda! Četnički, dabome.

No, problem nije samo Nikolić. Problem su i oni koji njegovo zločinjenje nazivaju vrlinom i koji time čine grijeh prema religiji koju zastupaju i prema svima koji toj religiji pripadaju. Patrijarhu Kirilu niko ne bi zamjerio da nije nagradio Nikolića. Hrišćanski je, u najmanju ruku, takve ljude izbjegavati i uklanjati iz svog okruženja. U suprotnom, ljaga pada i na vjeru u čije ime se u nebo uzdižu, poput svetaca, oni koji suštinu te vjere brukaju, koji svojim ponašanjem djeluju potpuno suprotno od svih, zvaničnih i nezvaničnih, “Božijih zapovijesti”.

Svaka religija, pa i hrišćanska, pravoslavna, u svojoj biti su humanističke, čovjekoljubive, propagiraju miroljubivost, toleranciju, milosrđe, ljubav i bratstvo svih ljudi. U tome su se nedavno složili i rimski Papa i predvodnik najveće pravoslavne zajednice u svijetu. Tokom susreta u Havani (Kuba) patrijarh Kiril i papa Franjo su, kako je u srijedu rekao Rus, “bratski podijelili brigu o hrišćanstvu”.

Nažalost, riječi nisu praćene djelima. Po cijenu izrazite nepopularnosti u visokim crkvenim krugovima, papa Franjo radi i govori onako kako nalažu biblijski i drugi izvori hrišćanstva, odnosno katoličanstva, onako kako ga tjera njegova ljudska savjest. On ne dijeli nagrade zloradnicima – on ih javno žigoše. On svoju brigu za čistotu crkve iskazuje jako oštrim riječima upućenim svima koji, pod znakom krsta, rade loše, ružno, neljudski.

Kad čuje šta je u srijedu učinio njegov pravoslavni kolega Kiril, vjerujem da će se iskrenom bogomoljcu iz Argentine nabrati čelo, kao što se nabralo svima nama koji smo dočekali da jedan vjerski vođa, kao uzora pravoslavcima, istakne Tomislava Nikolića.

Dobrome to ne vodi, ni u vjeri ni u društvu ni u politici. Naprotiv!