franjo šarčević
Sretno djetinjstvo
Jesu li dječji “talent showovi” – od The Voice Kids preko Pinkovih zvjezdica do raznih drugih televizijskih dječjih natjecanja – štetni za djecu ili je ipak sve u redu?
Morana, Dean, Krešimir i Mladen, lovci iz HRT-ovog kviza Potjera, popularni su i cijenjeni, kao primjer obrazovanih i svestranih ljudi, koji znaju više od drugih. Kao takvi, poslužili su kao dobra reklama za dječji pjevački show The Voice Kids, kao podrška djeci s kolebljivim roditeljima, najzad kao jedna od legitimacija cijelog tog fenomena.
„Dragi roditelji i klinci! Lovci iz Potjere imaju posebnu poruku za vas!“, uskliknuli na stranici hrvatskoga dječijega Voicea. „Dajte klincima da puste glas na The Voice Kids. Ako se žele prijaviti, znači da im je stalo, da imaju što pokazati, i da je to jedna prilika koja se ne propušta“, poručila je Morana roditeljima. „Ohrabrite ih i pustite neka uživaju, neka pjevaju, neka guštaju u svom djetinjstvu“, dodaje Dean. Krešimir dodaje da je to djeci „jako važno za njihovo samopuzdanje“, a Morana onda ističe da djecu treba naučiti „da nije bitno pobijedili ili ne, nego je bitno da se fino zabave, da se podruže, i da budu djeca“.
Je li stvari stvarno tako stoje. Uživaju li sva djeca u tome, je li to gušt djetinjstva, podiže li im to samopouzdanje? Mišljenja o tome se razlikuju. A oni koji imaju drukčije mišljenje često pribjegavaju autocenzuri: jer, zašto rušiti snješka, tko smije udarati na radost, sreću i veselje…
Stres za djecu
Jedan od rijetkih koji se odvažio javno reći nešto protiv The Voicea kolumnista je Jutarnjeg lista Tomislav Čadež, ne hvaleći mu vjere.
„Jednostavno mislim da ovakvi formati ne bi smjeli postojati. Djeca su djeca, nisu igračke za manipulaciju i zaradu“, napisao je Čadež početkom ove godine. „Čini mi se nedopustivim da sudjeluju u ovakvim natjecanjima na ispadanje kakva su eto prihvatljiva, makar ne sva, za odrasle. Ne želim gledati dijete od deset godina kojega pred milijunskim auditorijem izbace iz programa. Prijavili su roditelji na audiciju više od tisuću mališana, a produkcija je izabrala 81 za kamere. Znači, nije dovoljan stres za klince sama audicija, nego prava drama počinje tek pred gledateljima. Nekima će žiri ostaviti okrenuta leđa i pred svima. Neugodan prizor, zaista. Što će dijete misliti o sebi i o drugima nakon što doživi takav neuspjeh pred, što se kaže, cijelim svijetom?“
O tim dječijim talent showovima nemam stručno mišljenje, ali imam zdravorazumsko. Takvo mišljenje dijelim s jednom psihologinjom s kojom sam razgovarao na ovu temu. Ona se nije posebno bavila ovom temom (nikome ovo nije uža specijalnost), ali kaže da po svemu što razumije, takve pojave – od The Voice Kids preko Pinkovih zvjezdica do raznih drugih dječjih natjecanja – su na različite načine štetne za djecu.
Najprije, kroz ovakve showove (kakva muka s inkorporiranjem engleskih riječi u naš jezik) djeca se identitetski usmjeravaju u to da su pjevački talenti i da mogu biti zvijezde. Svi komplimenti koji im se udjeljuju – a za potrebe ovog teksta pogledao sam pola jedne epizode The Voicea i bilo mi je neugodno od transfera blama koji se u prostorvrijeme emitirao s ekrana, kroz svo to frenetično oduševljavanje – u tom smislu su veoma loši jer djeci ograničavaju izbor i mogućnost da se posvete nečemu drugom u životu, da djetinjstvo žive sporije i spontanije. Mnoga djeca koja prolaze kroz takve stvari uvjere se da će biti pjevači/pjevačice, a nisu u stanju – tim više jer takvo što očito nisu u stanju ni njihovi roditelji – razumjeti da mnogi drugi faktori odlučuju o tome tko će biti zvijezda (da ne problematiziramo još i uopće samu potrebu i želju da se bude zvijezda i predstavljanje toga kao nečega što je samo po sebi dobro i bitno). Uostalom, pitanje je što djeca zapravo žele i koje su njihove vlastite vrijednosti, a koliko je u pitanju nametanje od ambicioznih roditelja.
Pobjednici za zaborav
Psihologinja s kojom sam razgovarao malo je upućenija od mene u ovakve showove, pa me podsjetila da se danas malo tko sjeća mnoge djece pobjednika iz prethodnih sezona različitih natjecanja ovog tipa, da ne govorimo o djeci koja nisu pobijedila ali su njihovi nastupi dočekivani s ovacijama, neizostavnim suzama (gdje li teku sve te suze Maje Šuput) i fanatičnom divljenju njihovu izvanrednom talentu. Što će djeca, koja ubrzo porastu, pomisliti o sebi kada takve vanjske pohvale izostanu i kako sve to utječe na formiranje njihove ličnosti?
Morana iz Potjere u reklami za The Voice kaže „da nije bitno podijedili ili ne“. To je nužno bitno, postane bitno, jer inače ne bi ni postojalo natjecanje u tom formatu. Ne može se sudjelovati u takvim programima a da se ne uspoređuje po rezultatu. Pobjede i porazi jesu sastavni dijelovi života, djeca moraju to naučiti, ali deseci kamera, glazbeni idoli u ulozi sudaca i milijunski auditorij nisu baš najbolje mjesto za učenje. Uostalom, zar ne bi bilo bolje u djecu usađivati osjećaj zajedništva, suradnje i uzajamne pomoći, umjesto potrebu za pobjeđivanjem, za bivanjem na vrhu?
Problem iskorištavanja djece za marketinške potrebe i ambicije roditelja širi je problem od ovakvih televizijskih priredbi. Prije dvije godine na Sveučilištu u Zagrebu obranjen je jedan diplomski rad na temu „Eksploatacija djece na društvenim mrežama od strane roditelja“. Autorica se pozabavila konceptom influensera, influenser marketingom, dječjim influenserima i analizirala različite primjere eksploatacije djece kroz društvene mreže njihovih roditelja, a koji povlače sa sobom brojna i moralna i pravna pitanja.
Kao preteču modernog načina izrabljivanja djece, autorica navodi neke od najpoznatijih svjetskih (američkih) primjera reality showova. Jedan od zaključaka koje je predstavila mogao bi se vjerojatno produžiti i na primjere muzičkih i drugih talent showova: „Djeca u ovim showovima često su izložena visokim očekivanjima, intenzivnim treninzima i nezdravoj konkurenciji već od najranije dobi. Fizički zahtjevi i emocionalni stres koji proizlaze iz ovog okruženja mogu negativno utjecati na njihovo zdravlje, kako fizički tako i psihički.“
Ove teme svakako zaslužuju mnogo veći esej i širu stručnu raspravu: ambicija ovog osvrta bila je samo otvoriti neka pitanja i potaknuti na razmišljanje.
