Srbija nam kroji sudbinu

Nakon izostanka pozitivne odluke Predsjedništva BiH, dugo nećemo biti na dnevnom redu institucija Evropske unije, ocijenio je u utorak Hamdo Tinjak, glavni pregovarač BiH za prilagodbu Sporazuma o stablizaciji i pridruživanju (SPP).

Za razliku od Bakira Izetbegovića, koji je u ponedjeljak rekao da bi nakon lokalnih izbora mogli da čujemo drugu “pjesmu” iz Republike Srpske, tj. da bi Banjaluka tada mogla da skine znak STOP! sa našeg evropskog puta, Tinjak realistički ističe da je ova godina sigurno izgubljena, a vjerovatno i još mnogo vremena iza nje.

Možda smo u ponedjeljak “izgrickali” i čitave godine čekanja u redu za Brisel, jer na vidiku nije neka velika brzina u eventualnom procesu pristupanja Srbije kontinentalnoj zajednici država. A dok se to ne desi, jer smo mi država-talac, ovisna o volji svojih susjeda i njihove “braće” u BiH, ni mi nećemo moći da donesemo odluku o učlanjivanju u EU.

Lokalni izbori, koji se pominju kao razlog novog zastoja u procesu ispunjavanja EU uslova, kao i poljoprivrednici koji bi tobože biti uništeni ulaskom na evropsko tržište, samo su maska za pravu istinu. A ona glasi: preko svojih jataka u Banjaluci, svejedno da li na čelu stola sjedi Dodik, Ivanić ili Bosić, Beograd će odlučivati o sudbini naših pokušaja da se združimo sa Evropskom unijom. Sva istina je u tome da je, svojom direktivom, Aleksandar Vučić, a ne Dodik ili Ivanić, onemogućio da naše Predsjedništvo odobri adaptaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Izetbegović i Čović o tome ne zbore ni riječi. Znaju da bi javnost shvatila da su oni obični politički miševi koji su, još do prošle sedmice, tvrdili da će sve biti OK i da ćemo narednog mjeseca od Evropske unije dobiti sve same pohvale. A dobili smo, sami od sebe, kao što se vidi, visoko uzdignut srednji prst!

Naš evropski put miniran je provođenjem direktiva iz Beograda, koji svojim srpskim saveznicima u BiH nalaže da nas drže podalje od EU i NATO, sve dok Srbija ne odluči u koje će jato ona da poleti, rusko ili evro-američko

Pardon, možda pomenuti člaovi Predsjedništva i nisu miševi: možda su jednostavno paceri, neznalice, političke šeprtlje koje ne uočavaju ni ono što se odavno vidi iz aviona: da će glas RS-a, po nalogu iz Beograda, u ključnim odlukama uvijek biti – NE!

Nakon što je u ponedjeljak postalo bjelodano da u Predsjedništvu nema saglasnosti, a Izetbegović i Čović nisu htjeli da preglasavaju srpskog predstavnika, pobijedila je politika ucjene. Jer, odmaknuto od ušiju javnosti, iz Banjaluke je poručeno da bi mogao da izbije veliki belaj ukoliko Bošnjak i Hrvat preglasaju Ivanića. Šefovi SDA i HDZ su ustuknuli i pristali na muk koji je u Briselu, s pravom, shvaćen kao – NE!

Možda je ta kapitulacija pred srpskom političkom ucjenom bila izraz osjećaja za realnost i manja šteta od one koja bi nastupila da su “evropejci” u Predsjedništvu pobijedili sa 2:1. No, ipak je ovo prilika da se upitamo: Je li to trajni način funkcionisanja BiH, u kojoj RS ima praktično pravo veta? I koliko dugo sebi možemo dopustiti da RS, izmišljanjem razloga, blokira svaki ozbiljan posao ove države? Ono što su nam učinili sa “evropskom perspektivom” sutra će i sa onom koja vodi prema NATO savezu.

Što se toga tiče, Izetbegović je, oglašavajući našu evro-kapitulaciju, pokušao da javnosti plasira bar malo optimizma, iako su njegove riječi naišle samo na podsmijeh. No, političke potrebe šefa SDA, kojem je ozbiljno ugrožen rejting u njegovoj stranci, tjeraju ga da nastavi sa proizvodnjom magle. Pa ako prođe – prođe!

Čim je postalo jasno da se na put prema EU spustila ogromna rampa, Izetbegović je u igru ubacio drugu monetu – NATO. Po njegovom mišljenju, tu je naš napredak kobajagi ubrzan!? A to nije malo, jer je NATO puno važniji od EU.

Taj zaključak o važnom i važnijem Izetbegović nije izrekao, ali se iz njegovih riječi moglo naslutiti takvo rezonovanje. Ono mu je potrebno da ublaži prethodni politički poraz. Izmakla nam se baklava, ali šef SDA odmah je potrčao da nam obeća – hurmašicu!

U toj drugoj bici, koju je on najavio, šanse da se ispune njegove prognoze, međutim, nisu veće od minimalnih. Ono što je srpskoj politici u BiH dato u zadatak iz Beograda, da neprestano koči našu evropsku odiseju, izdiktirano im je i kao nalog za odnose BiH sa NATO savezom.

Dok Srbija ne odluči u koji će ona vojno-politički blok, ni za živu glavu se ne smije dopustiti da Bosna i Hercegovina donese odluku o pristupanju Alijansi. A dok je Dodika, Ivanića, Bosića i sličnih pijuna velikosrpske opsesije i strategije, jedini rezultat u Predsjedništvu može biti 2:1 ili ono što smo vidjeli u ponedjeljak – izostanak glasanja pa, samim tim, i izbjegavanje pozitivne odluke.

Poznato je to i javnosti i Izetbegoviću. Jedino što ostaje zagonetno to je da li će NATO dopustiti da neko sa strane i dalje perfidno manipuliše sudbinom i opredjeljenjima BiH, kojim se nanosi šteta i NATO-u. Evropska unija tako nešto očito je dozvolila, i ne pokušavajući da, na primjer, ohrabri mogućnost nacionalnog preglasavanja u Predsjedništvu BiH. Iz štaba moćne Alijanse možda stigne drugačija poruka. Možda…

Ako nam je sudbina da se dugoročno rezultat 2:1 smatra neriješenim ishodom, onda je raspad države nešto mnogo izglednije od pridruživanja evro-američkim vojnim i političkim zajednicama

U tom “možda” sadržana je jedina šansa BiH da u približavanju NATO savezu bude uspješnija od brodoloma koji je doživjela na svom putu ka EU. U svakom slučaju, ako nam je sudbina da se dugoročno rezultat 2:1 smatra neriješenim ishodom, onda je raspad države nešto mnogo izglednije od pridruživanja evro-američkim vojnim i političkim zajednicama.

Ono “možda” stoga je dvostruko: možda je bolje što prije se suočiti i sa činjenicom da će RS uvijek raditi na slabljenju i drobljenju Bosne i Hercegovine, pa oštrije i energičnije, dok je još vakat, krenuti u kontraofanzivu kojom će se pokušati blokirati daljinski upravljač iz Beograda kojim se banjalučki izvođači separatističkih radova neprestano potiču na to da miniraju državu kojoj, voljeli je ili ne, ipak pripadaju.