Siromaštvo, korupcija i kriminal guše nas više od Dodika i Kolinde

Sigurni smo samo od cunamija: sva ostala zla i nepogode vise nam nad glavom. Klimava država, etnička i vjerska napetost i netrpljivost, nesposobna i neodgovorna vlast, ugrožavanje građanskih prava i sloboda, ekonomska zaostalost, nizak životni standard i rastuće siromaštvo, sveprisutna korupcija i nadirući kriminal…

Plaćamo danak i globalnim klimatskim promjenama, koje nam sve češće šalju opasne signale, poput poplava, a nismo imuni ni na svjetske političke krize. Njihove krhotine i po nama padaju, posebno one koje nastoje da tzv. muslimanski faktor, čak i sam islam, etiketiraju kao glavnu svjetsku opasnost.

Dobro državno vođstvo, poput šahovskog velemajstora, neprestano igra simultanku: odjednom sa svim protivnicima. No, čak ni najorganizovanije države ne uspijevaju da ukrote svaku opasnost, pogotovo ne naša, nakrivo nasađena i još lošije vođena. Iz ove posude kipi na sve strane, ne znaš gdje bi prije trebalo da se začepi.

Utisak je, međutim, da Bosna i Hercegovina nepogrješivo troši vrijeme i energiju na pogrešno određene prioritete. Ubjedljivo najviše snage ulažemo u državotvorne i nacionalne probleme te na vjerske aspekte naše unutrašnje situacije i međunarodne pozicije.

Milorad Dodik ni dana ne miruje a da lojalne Bosance i Hercegovce ne bocne makar najtanjim ratničkim kopljem. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović prečesto istupa sa problematičnim tezama koje nimalo ne pomažu smirivanju našeg odavno uznemirenog tla. Vrište na to i političari i intelektualci, i na Dodika i na Kolindu, a stiče se dojam da na ta kukavičja jaja olako naliježe i javnost.

Od kafane do društvenih mreža na internetu, emotivno se ubjedljivo najčešće i najstrastvenije praznimo na komentarisanju problema iz domena opšte političke i nacionalne prakse. Ako nam se to sviđa, nema razloga za brigu: biće za to materijala još godinama, možda i decenijama. Našoj etnopolitičkoj krizi ne vidi se kraja, ali ni sklonosti da u njoj počesto od muhe pravimo vola, da i najmanju iskru tretiramo kao plamen koji će namah da nas proguta.

Dok se mi bavimo nagorjelim političkim krovom, najopasnija vatra podmuklo bjesni po temeljima i zidovima. Svi pokazatelji “onoga od čega se živi” na neprestanoj su nizbrdici

Za to vrijeme, dok se mi bavimo politički nagorjelim krovom, najopasnija vatra podmuklo bjesni po temeljima i zidovima. Svi pokazatelji “onoga od čega se živi” na neprestanoj su nizbrdici: od ekonomskih i investicionih trendova do (ne)zaposlenosti. Može Bakir Izetbegović koliko mu je volja šminkati naše izborano lice, poput idilične ekonomske slike BiH koju je nedavno odnio u Brisel. No, čak ni njemu bliska Al Jazeera nije mogla a da ne zaključi, i za to podastre argumente, kako je u pitanju samo varljiva statistička kozmetika.

Ovdje sve tone poput kamena kroz vodu. Pošteniji analitičari našli su da svaki četvrti Bosanac i Hercegovac (oko 900.000) pripada kategoriji siromaha, da čak 600 hiljada ljudi u BiH za dnevni opstanak na raspolaganju ima oko tri konvertibilne marke.

Razmjere korupcije odavno znamo. Samo ih potvrđuje talas hapšenja u nekoliko posljednjih sedmica, nikad veći otkako znamo za sebe. A da je sve po pravdi i zakonu, dobili bismo i cunami – vjerovatno u sektoru pravosuđa nemamo toliko uposlenika koliko je korumpiranih “pacijenata”.

A gdje su tek kapaciteti za borbu sa kriminalcima koji se množe poput gljiva nakon kiše. Iako policija tu i tamo kojekoga sustigne, a i razbojnici se međusobno tamane, prognoza nije nimalo ružičasta: tek nas čeka prava plima organizovanog i pojedinačnog kriminala. Njemu osobito pogoduje dramatično socijalno raslojavanje, kroz koje se iz donjih struktura regrutuju oni koji nemaju šta izgubiti, pa ne prezaju ni da kradu, otimaju, reketiraju, ubijaju…

Svoj životni maraton mi trčimo pogrešno, sa učinkom koji bi mogao biti jednak onom iz starogrčke legende. A ona kaže da je vojnik Fidipid, koji je trčao od polja Maratona do Atine, da bi objavio pobjedu grčke vojske nad Perzijancima, izdahnuo čim je stigao na cilj. Tako i mi jednog lijepog dana možemo svečano objaviti da smo sačuvali i ustavno ojačali svoju državu, a da onda krene “pobjednički” defile mrtvih vojnika, čitaj građana te države.

Svoje ciljeve i potrebe moramo znati da balansiramo, da se, ne sklanjajući oči ni od nadgradnje, više bavimo – temeljima. Dodik i Kolinda, na primjer, nisu neprelazna barijera za veću političku odgovornost i preduzimljivost, za bolje ekonomsko poslovanje, za veće zapošljavanje, za sasijecanje korupcije i kriminala. Ne, oni su samo izlika za nerad, oni su loptice za omiljenu igru svih naših političara, igru ping-ponga: ja tebi, ti meni… A raja u ekstazi urliče, kao onomad u rimskom Koloseumu.

Može se ovo jednom zvati i politički najstabilnijom zemljom, ali kakve koristi ako se po svim drugim parametrima srozamo u feudalno, obogaljeno i zatucano društvo

Vlast nas tako magarči već decenijama. Više žuči javnost prospe po jednoj političkoj izjavi nego po zloj sudbi mlade Mostarke koja je sama sebi presudila nakon mora odbijenica na konkursima za zaposlenje. Samo dan smo zapali u tugu kad se objesio onaj petnaestogodišnji siromašak iz okoline Žepča. Gotovo da nas se nisu ni dotakla samoubistva u Sarajevu i Banjaluci, počinjena u totalnom životnom beznađu.

Nismo mi jedina klimava država u Evropi, opterećena nacionalnim tenzijama. Eno Belgije, Španije, Švicarske… No, njihov je prioritet borba za ljudsku egzistenciju. Katalonija cvjeta, uprkos separatizmu; Belgija je ekonomski raj, unatoč ogromnom rivalitetu Valonaca i Flamanaca; švicarsku formulu da i ne naglašavamo.

Sve to i mi možemo, štaviše – moramo. U suprotnom, može se ovo jednom zvati i politički najstabilnijom zemljom, ali kakve koristi ako se po svim drugim parametrima srozamo u feudalno, obogaljeno i zatucano društvo ogrezlo u nemaštinu, nepravdu, otimačinu i vladarsku svemoć, nepotizam i korumpiranost.

Po vojniku Fidipidu olimpijska trkačka disciplina dobila je ime – maraton. Po nama se, ako ovako nastavimo, ništa neće zvati!