Šesnaestogodišnji profesori

E, čovječe, kakve su to momčine, prvaci Evrope, zlatni: Džanan Musa, Njegoš Sikiraš, Sani Čampara, Lazar Mutić, Emir Čerkezović, Vedran Mirković, Aljoša Janković, Timur Ovčina, Srđan Kočić, Adi Alikadić, Nikola Đoković, Amar Barukčija. Ta dvanaestorica šesnaestogodišnjaka donijela su Bosni i Hercegovini dvije medalje u dva mjeseca – predvođeni selektorom Josipom Pandžom i pomoćnikom Enesom Numanovićem.

Prvo su naši tinejdžeri osvojili zlato sa nadmetanja EYOF-u (Olimpijada mladih) u Gruziji. Potom na Evropskom prvenstvu pobjedili Litvaniju, domaćina s impresivnom košarkaškom biografijom.

Ko je imao prilike da vidi šta rade ti momci, vidio je ono što je u BiH čisti raritet. Ti momčići ne samo da su izuzetno nadareni, već su teški radnici, krajnje požrtvovani i solidarni drugari, samopouzdani za nevjerovati. Dominiraju pa popuste, onako, zaigrani. Pa sa dna do samih visina.

Prava ekipa. Svi za jednog, jedan za sve. Nisam za etničko, religiozno i svako drugo prepoznavanje po imenu i prezimenu, ali raduje i ta bh. raznolikost. I po tome se vidi da je riječ o bosanskohercegovačkoj reprezentaciji.

Ti naši novi junaci rođeni su 5-6 godina nakon rata. Na njihovo djetinjstvo i momaštvo utiču bolni i bolesni refleksi ratnih užasa i trajanje politika koje su dovele do tragedije. Uče unutar degradiranog obrazovnog sistema (koji, uz ostalo, počiva na načelima segregacije i aparthejda), okruženi nezdravim nacionalnim mitovima i izloženi retrogradnim i radikalnim vjerskim uticajima. Oko njih je činjenica da je više od polovine mladih stasalih za rad nezaposleno, da 1,4 uposlenika dolazi na jednog penzionera.

Mnogi mladi su sasma zadovoljni posteljom, hranom, odjećom, obućom i malim džeparcem – što im obezbjeđuju većinom osiromašeni i društveno poniženi roditelji. Na hiljade ih nema ni to. Ima roditelja što ne mogu djeci dati ni nužnu hranu, niti ih dati u školi. Ne mali broj mladih s opijatima tone u beznađe i odaje se kriminalu. To snaži besperspektivnost ove namučene zemlje. Svakodnevno raste jaz između pljačkom obogaćene nazovi elite i ostalih građana.

Mladi rastu u zajednici (ako se takvom može nazvati) koja ne ulaže u one koji dolaze. Imamo vlast kojoj su nauka, obrazovanje, kulutura i umjetnost balast ili nužno zlo. Istina, raste broj privatnih obrazovnih institucija ali te, u pravilu, nisu tu radi edukacije već zarade vlasnika. Postajemo društvo polupismenih ili redukovano obrazovanih ljudi.

Bh. košarkaškim kadetima idoli ne trebaju, oni mogu biti uzor sami sebi. I svojoj generaciji i starijim. Ti momci mogu i nas poučiti o odnosu prema radu, snazi volje, umijeću da se htjenje pretoči u stvarnost, čestitosti, samouvjerenju i – samopoštovanju.

Političari ne vide dalje od svog nosa, tačnije džepa. Klijentelizam, nepotizam i korupcionaštvo su vladajući društveni odnosi, koji opredjeljuju sve drugo. Brojni mladi slave ratne zločince, kriminalce i estradne kičere – kao primjere koje treba slijediti. Medijsko žutilo s realitijima i subkulturom (p)održava atmosferu svepomašnjeg primitivizima. Bosna i Hercegovina je u velikom civilizacijskom nazatku.

Uprkos svemu tome, svako malo se pojavi vijestica o uspjesima naših mladih bilo u dijaspori, bilo onih što su ovdje. Djevojčice i dječaci, djevojke i madići zablistaju i u međunarodnim nadmetanjima – od matematike do inovatorstva. Eto, i, u sportu. Među ostalim, odnekud je izronio i Amel Tuka. Eto, i, on čini čuda.

Za razliku od svojih vršnjaka, bh. košarkaškim kadetima idoli ne trebaju – oni mogu biti uzor sami sebi. I svojoj generaciji i starijim.

Svi ti znani i manje znani uspjesi bh. podmlatka rezultat su entuzijazma pojedinaca – mladih i onih starijih koji nekako pronalaze načina da podrže njihove želje i vizije i pomognu ostvarenje njihovih htjenja. Tako je i s ovim pobjedničkim košarkašima.

Ako im fizički razvoj bude nesmetan i zdravlje ih posluži, može se reći da im je zagarantovana materijalna osnova egzistencije. I to samo od košarke. Ali to će značiti, prije svega, da će se razići po bijelom svijetu.

Nacionalističke a i druge stranke učinile su bh. državu i društvo inferiornim u svakom pogledu. Ako se i dosegne nešto vrijedno, i, ako se ovdje iznjedre pojedinci posebnih kvaliteta, time će se okoristiti više druge sredine nego ova. Ovdašnja pamet i radna snaga snabdijevaće najrazvijeniji dio Evropske unije, ako nju i uđemo.

Mlađahni bh. košarkaši nadmašili su vršnjake iz političkih, privrednih, kulturnih i sportskih sila – Italije, Španije, Francuske, Njemačke… Pokazali su se i kao profesori košarke za stotine kadeta tog sporta. Ti momci mogu i nas starije poučiti o odnosu prema radu, snazi volje, umijeću da se htjenje pretoči u stvarnost, čestitosti, samouvjerenju i – samopoštovanju.

Svaka vam čast momci, a i onima koji vas vode. I svako vam dobro bilo.