Šešelj ponovo jaše!

Svojim govorom mržnje Vojislav Šešelj je od 1991. do 1993. godine podsticao i podržavao ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svjesni su toga i haški tužioci i suci, još bolje je to poznato ovdašnjoj javnosti. Iz daljine prohujalih godine kroz uši nam još fijuču ubitačni “meci” koje je sa raznih, zvaničnih i nezvaničnih govornica, zajapureno ispaljivao čovjek koji se hvalisao titulom četničkog vojvode i koji je po ratnim poprištima svojim riječima podizao “borbeni moral” bojovnika tzv. Velike Srbije.

Na Šešeljevoj duši ogroman je grijeh. Nevolja je, međutim, što Sud u Hagu, kao i pravosuđe tzv. razvijenog svijeta, ne poznaju i ne smatraju kažnjivom kategoriju takozvanog verbalnog delikta i ratnohuškačke retorike. Otud i oslobađajuća presuda višegodišnjem lideru najopakije političke stranke u novijoj istoriji ovih prostora – Srpske radikalne stranke.

Javnost u Hrvatskoj i u našoj zemlji sablažnjava se nad “grijehom” Haškog tribunala. Nepogrješivo osjećamo da je ovog četvrtka počinjena jedna velika nepravda. Sjećate se, uostalom, kad je vaganje zločinačke krivice u pitanju, crnohumorne ratne pošalice koja je kružila Sarajevom: Na pitanje šta biste uradili s Radovanom Karadžićem, kad bi bio zarobljen, ljudi su odgovarali – Mijenjali bismo ga za Ristu Đogu!

Podsjećam da je riječ o novinaru zbog čijih se istupa na tadašnjoj “šumskoj” televiziji samoproglašene Radovanove republike ljudima u Sarajevu, od opravdang bijesa i praktične nemoći, podizala kosa na glavi. Da nije izgubio glavu potkraj agresije i rata, Đogo bi sigurno bio jako omražena ličnost, ali u Hagu ne bi proveo ni dana. A da se kažnjavalo za ratnohuškačku riječ, tamo bi sigurno, uz njega, bilo onoliko novinara koliko je bilo i političara i oficira. No, anglosaksonsko pravo, po kom se presuđuje na Međunarodnom tribunalu, i najubistveniju riječ tretira samo kao – riječ.

Utoliko se, primjenom ovog principa, moglo i desiti da kazna mimoiđe i Vojislava Šešelja. Procijenjeno je da je on bio samo “galamdžija”, ali ne i nalogodavac. Ako je pravo time možda i ispoštovano, pravda sigurno nije.

Na drugi mogući razlog ovakvog epiloga, koji je istinski potresao javnost, ukazala je odvjetnica Vasvija Vidović. Ona smatra “da je Tužilaštvo optužnicu protiv Šešelja neadekvatno postavilo i nije dokazalo vezu između zločina koji su se desili i njegove uloge”.

U Hagu je procijenjeno da je Šešelj bio samo “galamdžija”, ali ne i nalogodavac. Ako je pravo time možda i ispoštovano, pravda sigurno nije

Bez obzira kako za nas bila teška i bolna ta presuda, Sudsko vijeće je bilo jasno u tome da Tužilaštvo nije prezentiralo dovoljno dokaza – objektivno je zaključila Vidović. No, tome bih dodao još nešto: da li je Tužilaštvo svoju labavu optužnicu kreiralo samo svojom nestručnošću ili je imalo nalog da je takvom napravi? Drugim riječima, da li su se umiješali neki “viši interesi” kojim je stalo da se na prostoru bivše Jugoslavije razmaše nova spirala mržnje, a možda i nasilja. Jer, sa Šešeljem na slobodi, na ionako rovitom verbalnom “ratnom” frontu ponovo će i teška artiljerija da bude stavljena u puni pogon. A govornice su već spremne: Srbija je pred izborima na kojim će osokoljeni Šešelj iznova iz petnih žila prizivati nastavak velikosrpskog pohoda.

Uostalom, predsjednici Hrvatske već je javno zaprijetio: “Draga moja Kolinda, spremi se, uskoro ti dolazim u posjetu!”

Još nešto iz presude Šešelju para uši, meni najviše od svega. To je procjena Sudskog vijeća “da je projekt Velike Srbije bio politički, a ne kriminalni.” Taj zaključak ima snagu žestokog zemljotresa! Jer, ako se tako nešto i moglo reći prije prvih pucnjava, kada je Srbija legalno mogla da sanja da svoju teritoriju razapne i od južnog do sjevernog pola, te da na tome radi dopuštenim političkim sredstvima, danas je to i logički i sudski i politički bezobrazluk. U međuvremenu se, naime, pokazalo da je u temelju tog projekta svo vrijeme bila primjena bezobzirne, totalne sile, zločina i etničkog trijebljenja, odnosno načelo da cilj opravdava sva sredstva.

Mi smo u Bosni i Hercegovini pretrpjeli najteže posljedice tog isprva političkog sna, koji je ekspresnom brzinom pretvoren u organizovani zločinački poduhvat. A Vojislav Šešelj nesumnjivo je bio njegov dio, makar samo kao “galamdžija”. Stoga samo može da nas hvata jeza od onoga što sad može da se desi, kad se jedna uticajna međunarodna institucija oglasila sa bogohulnim presudbenim zaključkom “da je projekt Velike Srbije bio politički, a ne kriminalni”!

Tako nešto reći za ratni poduhvat koji je u sebi sadržavao i niz dokazanih GENOCIDNIH epizoda i ciljeva, uvreda je i za pravo i za pravdu, pogotovo za umove generacije koju je samljeo ovaj u Beogradu konstruisani zločinački stroj.