Razgradnja bh. identiteta

[dropcap]G[/dropcap]rađanski projekat «Ja sam muzej» nastavljen je od prvog avgustovskog ponedjeljka akcijom «Dežuram za muzej». Čuvari Zemaljskog muzeja – njegovi uposlenici i vanjski podržavaoci – nastoje i na ovaj način animirati domaću i međunarodnu javnost za vraćanje te najstarije kulturno-naučne ustanove zapadnog profila u Bosni i Hercegovini njenoj civilizacijskoj ulozi.

Priča o Zemaljskom muzeju, uz ostalo, priča je o (raz)gradnji bosanskohercegovačkog identiteta. Austrougarska monarhija mada, u biti, kolonizator – uspostavom ove institucije dala je izuzetan doprinos istraživanju kulturne baštine ovog prostora i afirmaciji cvilizacije Bosne, koja je odlukom bečkih vlasti dobila i odrednicu Hercegovina. Zemaljski muzej preživio je i tokom Kraljevine Jugoslavije i kvislinške nacifašističke tzv. Nezavisne države Hrvatske i socijalističke BiH i Jugoslavije. O glavi Zemljskom muzeju – kao i drugim bh. institucijama nauke i kulture – od prvog dana radila je i radi, gle čuda, prva vlast izabrana po najvišim demokratskim standardima.

Posmatrači s razlogom ukazuju na grijehe Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH i prema onome po čemu se prepoznaje civilizacijska vrijednost jedne države i njene vlasti- obrazovanju, nauci, kulturi i umjetnosti. Po stanju sada, BiH se vratila u tim oblasti u vrijeme prije 1888. godine, kada je ustanovljen Zemaljski muzej.

Ali nisu Dejton, Amerikanci i Evropljani krivi za sve. I tokom mirovnih pregovora, bh. delegacija, predvođena Alijom Izetbegovićem, mogla je izboriti bolji status za bh. obrazovne, naučne i kulturne ustanove. Posebice, što to nije bilo u žiži interesovanja pregovaračkih strana. Ali nije. Kako zbog uskih ličnih afiniteta bh. pregovarača, tako i zbog ideološko-političke logike koja ih vodi.

Novi, tačnije retrogradni odnos, prema kulturi u najširem smislu riječi kreirale su pobjedničke nacionalne stranke koje i sad vladaju bh. političkim prostorom. Srpska demokratska stranka, uspostavljena je kao eksponent velikosrpskog programa spram BiH, a Hrvatska demokratska zajednica BiH kao velehrvatska podružnica utemeljena na endehazijskom sentimentu i produžena ruka zagrebačke središnjice. Stranka demokratske akcije – prva etničko-religijski orijentisana stranka u BiH i prije nego li je to zakonski omogućeno – sebe je odredila kao «politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu». Ta tri kruga naša su određujuća svakodnevica 25 godina nakon prvih demokratskih izbora i 20 poslije Dejtonskog sporazuma.

Taj međunarodni mirovni ugovor verifikovao je ono najgore što se desilo Bosni i Hercegovini, kao članici Organizacije ujedninjenih naroda u čiju odbranu nisu stali ni SAD i tadašnja Evropska zajednica, mada ih je na to obavezivala povelja OUN-a. Uvažene su posljedice agresije i najtežih ratnih zločina, sve do genocida. Bh. državi priznat je kontinuitet, ali joj je oduzet naziv «Republika» a priznat kvislinškoj tvorevini Republika Srpska (ta antiustavna, samozvana i međunarodno nepriznata paradržava u ratu se imenovala kao «Srpska Republika Bosna i Hercegovina»). «Hrvatska Republika Herceg-Bosna» nije opstala, formiranjem Federacije BiH Vašingtonskim sporazumom, ali je ostala i kao praksa uspostavom kantona s hrvatskom većinom i kao ideja unutar HDZ-a.

Republika Srpska je nastala  i traje kao negacija BiH. Taj prostor je dobio naziv samo po jednom narodu, što nema ni demografsko-etničku ni historijsko-političku osnovanost. Prije rata tamo je živjelo oko 45 odsto onih što Srbi nisu. Sad je RS samo «Srpska» i u javnoj komunikaciji, suprotno i državnom i entitetskom ustavu. To je dnevno najizraženije u programima Radio-televizije Republike Srpske čija je uređivačka politika utemeljena na velikosrpstvu, panpravoslavstvu i rusofiliji.

Na prostorima vladavine HDZ-a dominira poistovjećivanje sa Hrvatskom. To je praćeno (p)održavanjem endehazijsko-hercegbosanskog sentimenta, posebice od krajnje klerikalne desnice među katoličkim svećenicima (naspram bh. orijentacije franjevačke Bosne Srebrne a i hrabrih mladih franjevaca s hercegovačkog područja).

Osnivačko kadrovsko jezgro SDA činili su pripadnici «Mladih Muslimana» predvođeni Alijom Izetbegovićem. To je bitno uticalo na stvaranje atomosfere u zemlji po etničko-religijskoj isključivosti. To je podrazumijevalo i razvijanje (pan)islamističkih veza.

I šta smo dobili? Aktuelni predvodnik velikosrpske opsesije Milorad Dodik kaže da je za ovdašnje Srbe uvreda kada ih stranci nazivaju bosanskim Srbima (suprotno njemu, dobojski gradonačelnik Obren Petrović kaže da je BiH država njegova i bh. Srba i da žali što mlade u RS-u nastoje ubijediti da su Srbijanci). To svesrpstvo potaklo je Crnogorca, haškog optuženika Radovana Karadžića da, čak, pokuša uvesti ekavicu  u RS kao službeni izgovor. A njegov prezimenjak Vuk je tvrdio da se najčistiji srpski jezik govori upravo ovdje. To Karadžićevo nije u Ustavu RS-a, ali je i Dodik promijenio svoj jezički izričaj u ekavski.

Jezik je bio snažan i jeste snažan instrument nastojanja da se uspostave jazovi među narodnosno-vjerskim skupinama. Srbi iz BiH koji slijede tu logiku potiru svoj izvorni identitet, odriču se svog bh. historijsko-kulturnog iskustva i prepoznavanja, obezličuju se da bi ličili na prekodrinsku braću. Riječ je o gubitku samopoštovanja i sluganskom mentalitetu, (ne samo kod bh. Srba). A i tamo se razlikuju vojvođanski, beogradski, srednjesrbijanski i južnosrbijanski Srbi. I po jeziku.

Od devedestih godina prošlog vijeka naovamo promjenio se govor i među bh. Hrvatima i Bošnjacima. Te dvije skupine nastojale su da se i jezički distanciraju od Srba, pa su se Bošnjaci, tim slijedom, približili jezikom Hrvatima.

Vladajuća politika u HDZ BIH i u Hrvatskoj, tamošnji Ustav i izborni zakon, od ovdašnjih Hrvata prave nacionalnu manjinu pa čak i dijasporu. Time brojni Hrvati, kao i Srbi, osporavaju svoju pripadnost BiH i historijskom pravu na nju kao državotvorni narodi, ne Hrvatske i Srbije, već Bosne i Hercegovine.

SDA i Islamska zajednica BiH u vrijeme reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića insistirale su na distanciranju od Bošnjaka koji vjernici nisu, podebljavale različitosti među bh. narodima i građanima i radile na «doislamizaciji» (izraz iz knjige «Islamska deklracija» Alije Izetbegovića) ovdašnjih muslimana. Politika osmanonostalgije i turkofilije, nekritički uvoz tumačenja islama putem saradnje sa Iranom, Saudijskom Arabijom itd. – uvezli su u BiH i Islamsku zajednicu radikalne ideje i djelovanje koje su protivne životnom interesu Bošnjaka muslimana. Davanje prednosti turskim, arapskim i iranskim kulturnim sadržajima (svaka čast tim cvilizacijama) nad svojom baštinom – dovodi pred upit – jesu li Bošnjaci odavde?

U roku od četvrt vijeka bh. identitet je razgrađen s namjerom da bude razoren. Civilizacijsko nasljeđe Bosne i Hercegovine je kosmopolitsko. Nema kakvih kulturnih nasada ovdje nema i najbolje među njima je bilo njihovo prožimanje. Možete o socijalizmu na ovim prostorima misliti i pisati šta hoćete (i na stranicama ovog portala), ali u tom vremenu je Bosna i Hercegovima od ratom opustošene i, inače, siromašne zemlje, većinski nepismenih i polupismenih ljudi – postala srednje razvijena država s respektabilnom akademskom zajednicom, koja je (re)afirmisala bh. baštinu i postizala međunarodno vrijedne rezultate od privrede, preko umjetnosti do sporta.

Bosna i Hercegovina nije bila Jugoslavija u malom već je Jugoslavija bila Bosna i Hercegovina u velikom. Takve Bosna i Hercegovina i Jugoslavija – kao izuzetni civilizacijski kompleksi i iskustva – bile su arhetip vizije o ujedinjenoj Evropi. A, eto, sad razoreni bh. pralik evropske ideje muku muči da se nađe unutar te vizije.