Propitivati privilegiranost, opirati se s margine

Zahvaljujući dobroj organizaciji, regularnim i specijalnim policijskim snagama koje su s velikim brojem ljudstva osigurali događaj, Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo i drugim kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova koja su pomogla sarajevskom, Federalnoj upravi policiji i Direkciji za koordinaciju policijskih tijela, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u subotu je, u ambijentu sigurnom za učesnike, održana treća bh. povorka ponosa.

Zašto isticati ovoliku zahvalnost svim policijskim strukturama? Zato što postoji opravdana sumnja da bi bez tolike i takve organizacije održati povorku bez incidenata bilo nemoguće. Više od 1000 policajaca i potpuna blokada šireg centra grada opet su se pobrinuli za tolerantni obraz našeg društva.

Slogan ovogodišnje šetnje za prava LGBTIQ osoba bio je „Otpor s margine“. Koliko dobro taj slogan opisuje povorku ponosa, pokazale su reakcije ne samo digitaliziranog plebsa koji je u komentarima na portalima i društvenim mrežama davao svojoj mašti na volju kada su u pitanju različite ideje i tehnike onoga što bi „njima trebalo uraditi“, nego i stavovi i ponašanje mnogih zvaničnih lica i institucija.

LGBTIQ osobe u našoj zemlju jesu na margini društva, gurnute na njegov rub i izložene mnogobrojnim prijetnjama da će sa tog ruba biti gurnute. Oni koji su protiv ideje jednakopravnosti i priznavanja ljudskih prava LGBTIQ osoba (i ne samo njih, postoje i druge ugrožene manjine) smatraju da je inkluzija LGBTIQ osoba uvod u propast svijeta. To je zato što oni stanje privilegiranosti smatraju prirodnim stanjem stvari i nisu u stanju zamisliti svijet u kojem oni nemaju povlašten položaj.

Posebno su te svoje privilegiranosti nesvjesne (ili se prave da je nisu svjesne) vjerske zajednice na ovim prostorima.

U trenutku kad je sarajevska povorka prolazila pored Alipašine džamije, s njezinog minareta pušten je glasan ezan. Ne bi tu bilo ništa čudno da ezan nije pušten 20-ak minuta prije vremena i da nije puštan više puta, kako bi trajao 15-ak minuta, sve dok je povorka u blizini. Upravo taj čin, pored svoje provokativne funkcije i demonstracije moći, pokazuje tko je u ovom društvu privilegiran, a tko je na margini.

Postoje, dakle, oni koji svoje vrijednosti, uvjerenja, vjerovanja i pripadnosti mogu nesmetano ispoljavati kada god to žele, oni koji mogu svaki dan po nekoliko puta sa stotina objekata javno, jasno i nadasve glasno govoriti cjelokupnom stanovništvu – i onom dijelu kojeg se to tiče i onom dijelu kojeg se to baš nimalo ne tiče – u što vjeruju, što slave i čemu pripadaju, a da ih pritom nitko u tome ne ograničava, te oni kojima se bez jakog osiguranja ne dopušta da uzmu svoj dio javnog prostora na dva sata godišnje. A što bi tek bilo da – zamislimo samo taj eksperiment – netko javno i glasno s nekog istaknutog mjesta samo jednom u godini istakne neki antireligijski stav.

Te privilegiranosti, da ponovimo, društvena većina i vladajuća materijalno-duhovna sila društva nije svjesna iz prostog razloga što misli da se tu ni o kakvoj privilegiranosti i ne radi, nego da prosto tako treba biti. Zato su potrebni događaji poput povorke ponosa, zato su potrebne i brojne druge manifestacije otpora s margine, zato je potrebno da svatko tko je po bilo kojem osnovu manjina govori i provocira pitanjima, kako bi se prije svega osvijestilo da su postojeći odnosi u društvu posljedica privilegiranosti određenih društvenih skupina koje su taj privilegirani status definirale kao prirodni i podrazumijevajući poredak stvari.

Nije za očekivati da su za takvo (samo)osvješćivanje sposobni zastupnici ideja poput onih koje propagiraju mračnjaci iz islamističke organizacije „Vjera. Narod. Država“ koja se ističe prosvjedima protiv LGBTIQ osoba, jer u temelju takvih razmišljanja stoji čak i ideja privilegiranosti pred Bogom. No, postoje neke snage u društvu od kojih se ima smisla nadati nekoj autorefleksiji i promjeni.

Privilegiranost koju smo gore ilustrirali nitko s bilo kakvom relevantnom društveno-političkom moći čak i ne dovodi u pitanje. Crkvena zvona i ezani oglašavat će se tempom i dinamikom kao i do sada, prostorije za molitvu ostat će na našim fakultetima, raspored nastave prilagođavat će se željama religioznih, heteroseksualni parovi će moći svoju ljubav iskazivati i u tramvaju i na šetalištu, i tako dalje. Lijepo bi bilo da se, makar, bivajući te privilegiranosti svjestan, i drugima dâ barem jedan mali udio u zajedničkom dobru.

Dotada, vidimo se na povorci dogodine, prekogodine i one tamo, jer takvi događaji jesu potrebni za društvo poput našega, koje je prepuno pozicija i odnosa čije je propitivanje tabu tema.