Pravda za sve naše koride!

Naš puk ima neobičnu verbalno-pljuvačku devijaciju kada je u pitanju moralisanje. Gledam, slušam i čitam ovih dana kako se kuka i motika medijska digla na koridu u Čevljanovićima i čitavu scenografiju oko nje.

Ustala i kurta i murta na kamenovanje naroda. I gastarbajter sa svježe urađenim zubima i “građanin” koji je potiho bio na koncertu Dine Merlina noć prije. Vazdigao se i Saraj i svaka mahala i svako selo od Kladuše do Trebinja da bistri “krizu diskursa” u nas.

Neobično je smiješno i na momente tragikomično slušati pridike poluintelektualnog plebsa, koji je sazdan od upravo istovjetnih društvenih čestica kao hodočasnici na Čevljanovićima, Međeđem Brdu, Manjači, Šipovu i inim destinacijama, kako zlopate sebe i sredinu oko sebe suvoparnim moralisanjem.

A, ono, najjednostavnije ide ovako – Bože, u šta se pretvorila ova država, kad na koridu dođe 50 hiljada ljudi sve sa starletama, pjevaljkama i go-go plesačicama, dok nam, eto muzeji i pozorišta zvrlje prazni! I onda se taj obrazac, koji ni pas sa maslom ne bi pojeo putem medija do besvijesti ponavlja.

Ali, neće da bude rođaci! ‘Ajmo se prvo u ogledalo pogledati. Svi smo mi djeca sa sela ili su nam u optimalnijem slučaju djedovi ili roditelji iz domaćih vukojebina. Eto, to smo mi. Ni uncu više ili manje. A da je to tako, ne trebaju vam moje ubjeđivačke sposobnosti. Ta, vi ste izabrali za predsjednika jednog entiteta čovjeka koji za sebe tvrdi da je „glavni Baja” i „najbolji volovodac”.

Čovjeka koji opsuje u etar prije nego što kaže dobro veče. Vi ste glasali za partiju u drugom entitetu, koja je dala ministra poznatog po organizovanju ekskurzija sa istim tim go-go-gozgo plesačicama i koji “ne voli da čita”. Vi ste ti, o huda demokratijo, koji već dvadeset godina birate turbofolk političare sve sa njihovom djecom, ljubavnicama, eskortingom, poslovnim pratiljama, prebudženim automobilima i ostalim asesoarima. Vi ste ti koji su mudro oćutali kad je na muzeje stavljen katanac, kad su se kulturne institucije pretvorile u socijalne ustanove. Da, da vi!

Svi vi silni građani i građanke, pokazujete svoju moć na elitističkim samodovoljnim okupljanjima, gdje se, velim, pabirči svaka ubleha od gore pomenute krize diskursa do uloge Marxa u postmodernom svijetu. Bude vas, ili, ako ću do kraja iskreno, bude nas desetak, petnaest. Ni za dječijeg rođendana dovoljno… Prosipanje iz šupljeg u prazno i jedan vid minimalističke psihoterapije. To je sva istina!

A, onda se svi zajedno iščuđavamo veselom tati koji rukom masnom od jagnjetine vaćari za sisu kakvu krajputašicu sa ibarske magistrale dok drugom grli ženicu i potomka.

Čemu se mi to, licemjerno, kobiva čudimo?

Pa ovdje je rat i klanje bilo prije dvije decenije. Ovdje se danak u krvi memoriše i namiruje u svakom idućem sukobu, po sistemu par/nepar, pa koga kako zakači. Ovdje se pale gradske institucije kako se kome digne i kad se kome digne. Jebo to, nije moje, državno je – stoji i dalje kao ultimativna svetinja i netaknut postulat od prije četrdeset godina.

A, umjetnici i intelektualna elita odistinska? Sa diplomama akademija i regularnih univerzitea, šta li oni rade?

Neki su poput “Kruga 99” hibernirani u ‘87 sedativizirani, asocijalni i povučeni, intelektualno impotentni i nebitni u svakom slučaju. Drugi poput Cece, Goce, Jece i ostalih cajki tezgare u stranačkom jarmu. Ovi potonji su ocijenjeni kao “uspješni kulturni radnici”. Znaju namaketi i za stan i kola, a bogme i svijeta vide.

I onda, kad se čovjek odmakne na puškomet, a toliko daleko i može iz ove balkanske žabokrečine, nekako mu se svenarodni krkanluci učine najiskrenijim i najrealnijim stanjem svijesti. Objektivno, to je zrcalo za 90% populacije. Velim, ovih deset posto ili uživa na lovorikama sopstvenog snobizma i ego tripova ili je balzamovano bez ikakve anticipacije realnosti.

Šta nam je činiti?

Otrcani motivacioni stikeri po frižiderima mogu biti od pomoći. Vidite, na nekima piše – Moraš se prvo probuditi da bi ostvario svoje snove. Da reformulišem, moraš prvo objektivno sagledati koridu kao dio apsolutne mejstrim realnosti, prije nego što je počneš pljuvati. Ako ćemo do kraja iskreno, ne bi bilo rata i destrukcije da ga kolege “odozgo” profesionalni pljuvači nisu isprojektovali i pokrenuli. Učesnici koride i korida uvijek su bili tek puko topovsko meso i izvršioci “visokih nacionalnih, etničkih i vjerskih interesa”. No to je tako uvijek i ne treba nad tim patetisati.

Treba raditi sa onim malim, sjetićete ga se, iz sredine ove storije čiji otac drži silikonsku dojku starlete u pokušaju. E, sa tim junošom koji je dobio svoju dozu Čevljanovića treba intenzivno raditi i nadati se da će on i njegovi mlađi drugari biti spremni dati 5 maraka da uđu i pogledaju eksponate u kakvom muzeju.

A, ko će to da uradi? Pa ja ne znam zemlju sa više svršenih psihologa, pedagoga, sociologa, didaktičara, metodičara… po glavi stanovnika od ove naše mučenice. Pitaće, zlobni, kako zaposliti časno dijete u službu pored partijskih barakuda?

Promijenite barakude! Jer ovo je bolesno!

Najpreciznije, bolesno se iščuđavati pučkom okupljanju koje je opstalo više od šest decenija, koje nije zarazno i nije nikoga ubilo, a glasati više od dvije decenije za iste kancerogene face. E, to je naša sva sociopatija.

A, za koride ćemo lako!