Pomirenje se ne gradi na veresiju

Zločinac nije taj koji diktira uslove pomirenja sa svojom žrtvom. Upravo je obratno: onaj ko je pretrpio bol i štetu, on zna i mjeru prihvatljivog izvinjenja, pokajanja, pa i pretrpljene kazne. Treba se pouzdano pokazati da se siledžija pripitomio i platio ceh te da se s njim možda može i kafa popiti.

U ovom okviru kreću se i poratni odnosi BiH i Srbije, stalno opterećeni srbijanskom agresijom na našu zemlju 1992. godine i njenim vojno-političko-finansijskim pokroviteljstvom nad ruljom okupljenom oko Radovana Karadžića. Meci i geleri na kojim piše “Beograd” još su na fasadama zgrada diljem BiH, posebno u Sarajevu, podsjećajući nas čija smo bili meta.

Uslove mira i izmirenja, bolje i od žrtve i od zločinca, utvrđuje neko treći. U našem slučaju, i to imamo. Dva međunarodna suda, smještena u Hagu, svojim presudama teško terete srpsku državu i srpski entitet u BiH, koji su iznjedrili ubjedljivo najviše zločina u ratu koji nam je nametnut, a u kojem su jednake grozote, premda puno manje brojne, činili i naši branioci.

Sav problem u sporom odvijanju procesa pomirenja, koji će se u jednoj budućoj generaciji sigurno dogoditi, nije sadržan u tome da Srbija i RS, ili njihove glavešine, izraze izvinjenje ili pokajanje za ono što je poticala velikosrpska politika. Niko nikad nije po svojoj glavi vršio ni malu, a kamoli veliku nuždu.

No, tu su pomenute sudske presude, naslonjene na more dokazanih činjenica. Sve što “dvije srpske države” treba da učine stoga je da, kao zalog ozbiljnom početku pomiriteljskog procesa, priznaju nalaze i presude tih sudova. Pomirenje ima svoju cijenu, upravo takvu, i ne može se graditi ni na kakvoj veresiji koju Srbi stalno traže.

Od srpskog pokajanja u dogledno vrijeme nema ništa. Zna to dobro i Aleksandar Vučić, koji je u Beogradu u srijedu tepao članovima našeg Predsjedništva kao da je vaspitač u političkom vrtiću. Svaka lijepa riječ koju je izgovarao pred novinarima odmah bi mu se učinila nedovoljnom, pa je u poetskom zanosu dizao plafon sve više i više, sve do apsolutnog ljudskog i političkog neukusa. Od takvih bujica ničim izazvane ljubaznosti gostu mora biti neprijatno; to je signal za pojačani oprez!

Prihvatanjem brze posjete Beogradu, članovi Predsjedništva BiH su, što treba pozdraviti, htjeli da izraze neophodno izvinjenje (kojem trebaju dodati i pomnu policijsku istragu) zbog napada koji je na tlu naše države doživio premijer Vučić. Kulturno i pošteno – nema šta. Tako se jedino i može miriti: pogni glavu kad si kriv, budi ponosan kad si prav!

Ta beogradska srijeda, koju politička propaganda kuje u zvijezde, malo je oprala jednu prljavštinu. No, ona nije ni za pedalj pokrenula proces pomirenja, a kamoli da je u njemu, kako reče Vučić, okrenula novi list. Vidjeli smo i čuli staro isprazno foliranje i farbanje, garnirano najnovijim srpskim “adutom” kojeg su prepisali od dobronamjernog dijela međunarodne zajednice, a koje je sročeno u parolu: Ne vraćajte se u prošlost, gledajte u budućnost!

Ovaj princip, kao nesumnjivu potrebu vremena u kojem živimo, srpski političari tumače potpuno pogrešno. Za njih je to signal da se sve ružno što je dosad počinjeno, jednim potezom, treba preseliti u prošlost. Umjesto čačkanja po ranama, treba se okrenuti saradnji – prvenstveno ekonomskoj.

Sudeći po izjavi Dragana Čovića, naše Predsjedništvo je to u srijedu prihvatilo. On je jasno i glasno kazao da prošlošću ubuduće treba da se bave – povjesničari!

Pomenutu parolu, međutim, akteri beogradske šuplje priče otkafenisane u srijedu uopšte ne razumiju. Bombastične izjave nisu, kako oni misle, gumica za munjevito brisanje dosad počinjenih grijehova niti su izraz naglog poštovanja za istoričare. Taj slogan suštinski poručuje obratno: da se ne vraćamo sukobima i ratovima, što apsolutno ne znači da minula vremena treba nogama gurnuti pod zemlju.

No, srpski političari rado bi ih, preko noći, smjestili baš tamo, u podrum nekog arhivarskog magacina, da im se sramota ne vidi. No, razum i osjećaji poharane Bosne tom se principu nikako ne mogu prikloniti. A i kako bi kad Srbija i RS ne priznaju ni odluke međunarodnih sudova, sve do one o srebreničkom GENOCIDU.

U zamjenu za to ne mogu se prihvatiti nikakve Vučićeve prijateljske, čak ni bratski tople – fraze! Uostalom, već su se neki njegovi prethodnici na voždovskoj poziciji našim žrtvama do mile volje naizvinjavali. Davno su se i predsjednici BiH, Srbije i Hrvatske s rukom za ruku poklanjali nevinim žrtvama iz svih naših naroda, pa se kolo pomirenja nije pomaklo naprijed. Djela se, naprosto, ne mogu zamjenjivati riječima. Samo puna istina o prošlosti može biti pouzdan žirant za budućnost!

Ima o tom principu jedna istorijska fama, koja je i potakla “izvinjivačku modu” na Balkanu. Silnom propagandom svojedobno je u najbolji početak izmiriteljskog procesa promovisan čin njemačkog kancelara Willy Brandta. On je 1971. godine, tokom posjete Poljskoj, u Varšavi izvinjivački kleknuo pred spomenik žrtvama njemačkog nacizma u toj zemlji. Taj potez dobio je ogromni pozitivni publicitet, a Brandtu je dodijeljena i Nobelova nagrada za mir.

Sa ove vremenske razdaljine, međutim, znamo koliko je to bila prazna gesta i poza, koja u samoj Njemačkoj nije bila praćena sviješću o grijehovima njihovih nekadašnjih (hitlerovskih) hordi. Poučna je, u tom smislu, ovomjesečna presuda 94-godišnjem Oskaru Gröningu, okrivljenom za saučesništvo u ubistvu 300.000 ljudi u logoru Aušvic.

Kazna je svakako zanemarujuće mala, prokomentarisao je jedan ugledni njemački novinar, dodajući da je ona ipak jako znakovita, bez obzira što se radi o tri i po godine zatvora, koliko je Gröningu odrezao njemački sud. A znakovita je (pazite sad) “jer je spasila obraz njemačkom pravosuđu koje nije uspjelo pred sud izvesti ni 100 od čak 7.000 pripadnika SS-a u Aschwitzu”. Pa i protiv tog Gröninga je još 1977. povedena istraga, ali je 1985. obustavljena – zbog nedostatka dokaza.

Zašto se sve to dešavalo, lijepo objašnjava isti novinar, Felix Steiner, i to u  službenom mediju (Deutsche Welle) njemačke vlade!

“Još šezdesetih godina mnogi zločinci iz Auschwitza bili su poznati imenom i prezimenom. Tada su bili mlađi i mogli su biti kažnjeni. Mnogi od njih se nisu krili već su kao Oskar Gröning normalno živjeli u Njemačkoj i otvoreno pričali o onome što su radili i vidjeli. Ali njemačko pravosuđe nije imalo volje podizati optužnice ili pokretati procese”, piše Štajner, i dodaje:

“Zašto je to bilo tako? To je prvi put opisano 1987. u sada nadaleko poznatoj knjizi Inga Müllera: Grozne sudije – neriješena prošlost našeg pravosuđa. U njoj su detaljno analizirani pravosudni zločini u Hitlerovom sistemu, a navedeno je i koliko je takvih sudaca jednostavno nastavilo djelovati u državnoj službi poslijeratne Savezne Republike Njemačke… No, Njemačka sada ima novu generaciju tužitelja i sudaca. To je jedan od razloga što je uopće došlo do novog procesa i presude protiv Gröninga”.

Vjerujem da vam je sad jasno šta je stajalo iza naveliko hvaljenog gesta Vili Branta, da su Nijemci još decenijama od Hitlerovog pada štitili svoje zločince, nespremni da suštinski priznaju svoju krivnju. Tek u posljednjih dvadesetak godina (nakon pola stoljeća vrdanja) Nijemci su se popeli na nivo onog holivudski melodramatičnog gesta svog nekadašnjeg kancelara Branta.

Hoćemo li i mi čekati pedeset godina da srpska politika prizna grijehove iz Miloševićeve ere? Plašim se da će biti tako, da ćemo u zamjenu za iskrenost stalno dobijati isplakane frazetine poput Vučićevih ili, ranije, Tadićevih, sve do ofucanih izvinjenja i tobože istorijskih naklona žrtvama srpskog terora iz 90-tih godina sad već prošlog stoljeća.

Uostalom, u srijedu i još mnogo puta ranije Aleksandar Vučić je javno proglašavao Milorada Dodika svojim prijateljem, čak i učiteljem, kojeg “izuzetno poštuje”.

Nemam, na kraju, potrebu da zaključim bilo šta, nego posuđujem drevnu mudru izreku koja kaže da “prijatelj mog neprijatelja ne može biti moj prijatelj”. A Dodik je, bez sumnje, najveći neprijatelj i Bosne i Hercegovine i bošnjačko-srpskog pomirenja, što je Vučiću jako dobro poznato.