Po čijoj narudžbi je gađana Vučićeva glava?

Mnogi su u subotu bili razočarani što se Aleksandru Vučiću nije desilo ono što je moglo da mu se desi, da skonča kamenovan ili pregažen pod naletom stampeda koji je pokušala da pokrene grupa ljudi. Oni su očito bili pomno pripremljeni da u svoju zlu rabotu uvuku stotine Bošnjaka kojim su živci bili napeti kao strune, dok su stajali u tužnoj srebreničkoj bašti bijelih nišana. Da su uspjeli u svojoj nakani, danas bi riječi i slova možda fijukali kao meci.

Ove subote smo bili na rubu rata (uobičajena reakcija na atentate u kojim stradavaju državnici), u najmanjem pred jutrom u kojem bi BiH osvanula presječena bodljikavom žicom. U pogolemom količini je, za neki sličan trenutak, Dodik odavno skriva za pokušaj reprize kiparske podjele, kad je ta zemlja preko noći presječena na dva dijela (pravoslavni i muslimanski) između kojih ni ptica ne može da preleti.

Smrad zla, koji se kovitlao zrakom dva mjeseca pred ovogodišni ukop žrtava srebreničkog genocida, svi su osjećali – neko manje, neko više. Kako se bližio 11. juli, negativna energija nakupljala se astronomskom brzinom, poklapajući nas kao lonac u trenutku, ključnom za dalja dešavanja, kad je propao pokušaj da se Srebrenica i pečatom Ujedinjenih nacija označi kao mjesto genocida.

Obavještajci i policajci za to vrijeme su radili punom parom. Znaju oni dobro da crni oblaci nanose kišu, da politička napetost obično doživljava – prasak! Zavlačili su se i u mišju rupu da vide ne krije li se i tu nešto što može da užari tabane mase od pedeset hiljada ljudi, koliko se očekivalo, a na kraju i skupilo u Memorijalnom centru.

Prasak se ipak dogodio. Na policiji i obavještajnim organima je da otkriju i pohapse počinioce napada na srbijanskog premijera, te da utvrde da li se prasak dogodio spontano ili je to bio rezultat pomno pripremljene zavjere.

Prvo što treba imati u vidu, to je mogućnost da nekome popuste živci i razum na mjestu kakvo je srebreničko, pogotovo u trenutku masovnog ukopa nedužnih žrtava. Mislim da tu varijantu nije neoprezno odmah nazvati najmanje uvjerljivom. Niti je sveznalica ni vidovnjak, ali nekako vjerujem u procjenu načelnika ove nesrećne opštine, Ćamila Durakovića, koji je odmah nakon “incidenta” izjavio da su ga pokrenuli “instruirani plaćenici”, brojčano ih određujući kao “pet do deset ljudi”. Desetine, možda i stotine onih koji su na prvi kamen i pogrdne poklike pali u bezumlje, shodno tome, moguće je tretirati kao povodljive ljude kratkog fitilja, koji u tom času nisu baš vladali sobom.

Iz pomenute ocjene Ćamila Durakovića proističu sve ostale varijante, redom zavjereničke.

Jedna od mogućih je da su režiseri fizičkog maltretiranja, sve do pokušaja usmrćivanja, bili pripadnici neke bošnjačke “osvetničke crne ruke”. Oni su u Vučiću vidjeli Srbiju, čiji su prethodni vladari Bosnu u crno zavili. Oni nisu razmišljali o posljedicama, čak ni o vlastitoj sudbini. Jer, znali su da to rade pred kamerama, čiji snimci će omogućiti da ih se lako prepozna, pohapsi i pokažnjava, da se iz njih možda izvuku imena nalogodavaca koji priželjkuju osvetu i novu krv u BiH.

S njima je možda “radio” i bošnjački mladić, baš u subotu uhapšen u Bijeljini dok je lijepio plakate koji slave srebreničkog krvoloka – Ratka Mladića, sa očitom namjerom da se to podmetanje iščita kao novo srpsko iživljavanje nad žrtvama genocida.

U svijetu u kojem je podmetanje “kukavičjih jaja” stari zanat majstora zla i proizvođenja sukoba, “instruirani plaćenici” mogli su nadnicu za svoj prljavi posao dobiti i sa srpske strane. Tukle su se ovdje dvije nacije tri i po godine, ali za svo to vrijeme nije manjkalo ni Srba ni Bošnjaka koji su za šaku dolara bili spremni da i svom narodu nanesu zlo.

Onima koji sumanuto tragaju za povodom da Bošnjake konačno žigošu kao teroriste, sumnjivi element i ključno zlo ove zemlje, a sve to da bi dobili “opravdano” zeleno svjetlo da konačno razvale BiH – Vučićev “leš” je mogao biti startni pucanj za realizaciju “neuništive” želje za otcjepljenjem Republike Srpske.

Uostalom, izjave Dodika i Cvijanovićeve, za razliku od izmučenog, ali i poslije toga vrlo pomirljivog Vučića, palile su dodatnu vatru. Gotovo da im je bilo žao što se nije desilo veće zlo. Pogotovo je to izbijalo sa ekrana RTRS-a, čiji “novinari” su genocid (ili Vučićevu formulaciju o “strašnom zločinu”) stalno imenovali kao “dešavanja u Srebrenici 1995-te”, kao “stradanja”, onako bezvezna – od groma ili poplave.

Otkako vlada Srbijom, svojom politikom smanjivanja oslonca na Rusiju, a povećavanjem kontakata sa Zapadom, Vučić je stekao masu moćnih neprijatelja u svojoj zemlji, političko-poslovnih klanova koji mu rade o glavi. I njima bi Vučićev “leš” došao kao kec na desetku, pogotovo kad bi ga mogli podmetnuti Bošnjacima!

I ovu zavjereničku teoriju istraga svakako treba da preispita. Uostalom, iz izjava nekih političara iz Srbije izbijaju jako radikalne poruke – od Dačića do Nikolića – koje ne slijede Vučićev pacifistički zavjet da, i pored linča ili pokušaja atentata – njegova ruka pomirenja sa Bošnjacima ostaje ispružena.

Eh, kamo sreće da je organizacioni odbor ovogodišnje dženaze u Srebrenici shvatio da, zbog objektivno mogućeg ugrožavanja njegove bezbjednosti, i Vučića zamole da ne dolazi, kao što su zamolili ruskog ambasadora u Sarajevu! Ovog teksta, u tom slučaju, ne bi bilo.
Nažalost, imamo i događaj i potrebu da ga se nekako objasni, da se barem naznači – kao što i činim – nekoliko mogućih varijanti kojim je proizveden subotnji “incident”, koji je sigurno pokazao da neko priželjkuje novu krv između Srba i Bošnjaka.

Napokon, ne treba iz razmatranja isključiti ni Vučićeve riječi o “budalama”, varijanti koja bi bila nekako najmanje bolna. Ako iko u politici može da doktorira na tu temu, tada je to on. Poslije Šešelja, veće nacionalističke budale nije bilo od Vučića, iz vremena kad je u televizijskim obraćanjima prije 20-tak godina pozivao da se “za svakog ubijenog Srbina likvidira stotinu muslimana”.

Od svoje budalaštine Vučić se, po mnogo čemu sudeći – izliječio. Jesu li drugi, kad i da li će se ikad usijane glave uopšte dozvati pameti, nikad nije bilo lako predvidivo. Još teže je to predviđati sada, nakon pokušaja njegovog linča i likvidacije u Srebrenici. U ono malo rana koje su u poraću zaliječene između Bošnjaka i Srba, ove subote vratile su se najopasnije, čak i smrtonosne bakterije.

Ako je pomirenje moguće, makar i hladni komšijski odnos u kojem se nećemo tući, ali nećemo skupa ni dijeliti svoje žalosti i radosti – kako pred Srebrenicu reče reis Kavazović – s tim procesom danas iznova krećemo sa početka!