Olovne noge SDP-a

U trenutku u kojem nastaje ovaj osvrt Socijaldemokratska partija BiH ispisuje jedan, po njima, važan list političke istorije Bosne i Hercegovine. Predsjednici općinskih, kantonalnih i regionalnih organizacija biraju se po principu “jedan čovjek – jedan glas”. To je prvi put da se kod nas primjenjuje načelo da svi članovi stranke sudjeluju u izboru rukovodstva. Na isti način ujesen će se birati i novi predsjednik SDP-a BiH.

Tim povodom, Saša Magazinović se, u ime stranke, pohvalio da to predstavlja prvi korak u demokratizaciji političkih partija u Bosni i Hercegovini. “Radimo nešto što nijedna bh. politička stranka do sada nije uradila”, domeće trenutačni predsjednik SDP-a Nermin Nikšić.

Da su u ovome prvi, SDP-ovcima se ne može poreći. Jesu! No, važnost tog čina, i za tu stranku i za BiH, kudikamo je manja od one koja joj se pripisuje. Rijetke su, naime, stranke koje to u svijetu čine, sve do onih koje uspješno vode najrazvijenije i demokratski najzrelije države na planeti. Jer, formom se može napraviti samo dobra ambalaža – najvažnije je šta ostaje na dnu kutije obmotane predivnim vrpcama.

Nažalost po SDP i po one koji su istinski orijentirani ka političkoj ljevici, slabe su šanse da se ovim činom jedna stranka lijepog imena pretvori u stranku dobrih djela. Od 29.000 članova, koliko ih ona sada službeno ima, većina su ljudi dobrih namjera. No, upravo zaslugom njihove stranke, odnosno osoba koje su je vodile u posljednjih 15-tak godina, ljevica je u BiH došla na loš glas.

Teško je SDP izjednačiti sa lažnim ljevičarima iz Dodikovog SNSD-a, ali par bodova razlike ne stvaraju među njima ni pristojno rastojanje. Po svojim su dosadašnjim učincima i jedni i drugi obrukali i samu ideju socijaldemokratije, i to toliko da će trebati namanje onoliko vremena u kojem su politički brljali da bi se toj ideji vratio barem solidni sjaj.

Razočarenje u SDP bilo je – ogromno!

A poratna BiH bila je idealno tlo upravo za razmahivanje moderne ljevice, po ugledu na onu koja je postala ozbiljan faktor današnje Evrope. Bili smo, i ostali, zemlja velikih nepravdi, socijalnog nereda i nebrige, ogromnog imovnog i drugog raslojavanja. Ruku na srce, SDP je tome čak dao svoj ružni doprinos, umjesto da prednjači u otporu onima koji su, i po nacionalnom i po ekonomskom osnovu, ljude počeli da dijele po krvnim zrncima.

U SDP-u su možda stvarno opredijeljeni da okrenu list i da krenu svjetlati ljevičarski obraz. No, za to im je potrebno da ponovo uđu u vlast, da ih možemo cijeniti po djelima, a ne po riječima i nekakvim “istorijskim” metodama na koje provode unutarstranačke izbore. Ako se uopšte može procjenjivati ko je dosad najviše izdao i birače i sve građane, onda su to upravo oni. SDA, HDZ i SDS nisu kod ljudi proizvodili nikakve velike nade. Stoga ni razočarenje u njihovu politiku nije bilo preveliko. A razočarenje u SDP bilo je – ogromno! I to s pravom.

Sa ovakvim balastom prošlosti SDP u političku budućnost kroči olovnim nogama. Za to vrijeme, vjerujem da će njihovi politički rivali znati da to iskoriste. Oni će svoju politiku pomalo skretati upravo u prostor nekad rezervisan za ljevicu, tako da bi se u međuvremenu ta stara podjela na ljevičare i desničare mogla i u potpunosti izgubiti.

Uostalom, nje suštinski odavno i nema. U BiH vladaju suri pragmatičari, raznobojni ili potpuno bezbojni, ali već toliko učvršćeni u biračkom tijelu da se samo nepopravljivi optimisti i nostalgičari mogu nadati da u doglednom vremenu ČOVJEK ovdje uopšte može postati mjera za bilo šta, mjera s kojom se (“Država za čovjeka”) SDP toliko razmetao, i kontra radio, da je tu lijepu formulu pretvorio u frazu koja izaziva samo sprdnju i gađenje.