Lažni ljudi budućnosti

Ne znam da li se Valentin Incko već ugrizao za jezik, ali ima sve razloge da to učini samo dva dana nakon što je u Njujorku, pred Vijećem bezbjednosti UN, obasuo pohvalama našu novu vlast. U trenutku kad je u javnost plasirana njegova izjava “da je u Bosni i Hercegovini svakim danom sve jača snaga ljudi koji su okrenuti ka budućnosti”, dvije su misli pohrlile u glavu.

Prva, da mu nije prijao let preko Atlantika, pa bulazni gluposti, i druga – da zna nešto što obična raja ne zna, što ga nagoni na vjeru u sposobnost i opredjeljenje ljudi koji vode Bosnu i Hercegovinu da će je ubuduće voditi odgovorno, pametno, složno i uspješno.

Visoki predstavnik još se vrzmao po američkoj metropoli kad su mu počeli stizati posve drugi signali od tih “snaga koje su okrenute ka budućnosti”. Milorad Dodik, koji šefuje jednim entitetom i bez kojeg se ovdje još ne može sravniti nijedan račun, odmah ga je nazvao “ispraznim faktorom”.

Incka nisu ni grdili ni hvalili

Iz većeg entiteta su reagovali mudrije. Incka nisu ni grdili ni hvalili, ali su u samo nekoliko dana uspjeli minirati čak dvije sjednice Federalne vlade. U prilog Inckovom optimizmu oni su odmah poručili da ovako dalje ne mogu da rade. A nisu ni počeli, još nijednu pravu sjednicu Vlade FBiH uopšte nisu ni održali! No, već znaju ono što naivnom Austrijancu, smišljajući kako da ih pohvali, nije padalo ni na kraj pameti – da su zapali u krizu.

Komandant hrvatske političke brigade Dragan Čović kazao je “da ima osjećaj da se ušlo u ozbiljnu krizu u Federaciji BiH”. Iz suprotnog tabora je to odmah povrđeno, doduše malo poetičnijom izjavom federalnog premijera Fadila Novalića (SDA), koji je izjavio “da treba zažmiriti na oba oka pa reći da ova vlada funkcioniše dobro”.

Jasno je Visokom predstavniku, na osnovu ovoga, da je dobro omanuo sa svojom njujorškom optimističkom izjavom. Ko ga na nju uopšte nagovori? Je li moguće da je on, kroz višemjesečno ćaskanje s našim vodećim političarima, zaista povjerovao u njihovu šuplju priču o dobrim namjerama, o odanosti evropskom putu, o želji da brzim i dubokim reformama usmjere BiH ka svijetloj budućnosti?

Duboko potonuli u beznađe

Ima nešto čudno u toj međunarodnoj zajednici i njenim visokim i nešto nižim predstavnicima, ta nekakva vjera u moć lijepe riječi kojom će, s jedne strane, u liderima pobuditi želju da zaista postanu onakvi kakvim ih se laskavo opisuje, a sa druge u javnosti raspaliti makar malo optimističkog žara da sve ipak može da krene nabolje. Nije prvi put da nas neko sličan Incku iznenadi izjavom koja ulijeva nadu, a da poslije toga od nade ne ostane ni “n”.

Tačno je da smo mi koji živimo u ovoj zemlji došli na kraj srca, da smo duboko potonuli u beznađe, da smo u stanju u kojem se više ne vjeruje ni u dokaze, a kamoli u obećanja i najave. No, iz te malodušnosti i ogorčenosti ne mogu nas ni trgnuti niti utješiti nikakve velike i lijepe riječi, makar dolazile i od samog Visokog predstavnika.

Sa tom izjavom on nas je, u stvari, još više zabrinuo. Je li moguće da gospodin Incko, sa svom stručnom svitom koja ga opslužuje, može da pada – a pao je – na prazne priče i jeftine folove na koje se više ne da prevariti ni posljednju političku naivčinu u ovoj zemlji?

Te ljude koji danas vode Bosnu i Hercegovinu i rođena majka teško bi nazvala onima koji su okrenuti ka budućnosti!