Komu i čemu služi obrazovanje?

Nedjelja je, večer, 25. 1. 1942. godine. U svome domu u Bonnu, u Njemačkoj, jedan Židov, skupa sa svojom ženom i njezinom sestrom, provodi večer razmišljajući o tome da li će dopustiti da sutra bude deportiran u logor, ili da nađu način da nacistima uskrate to zadovoljstvo. Odlučili su se za ovo drugo. On piše pismo svome prijatelju u kojem mu navodi da dok on bude čitao te retke, njih troje su već „riješili svoj problem na drugi način“, moli ga da mu oprosti i upućuje želje njemu i svim ostalim prijateljima da dožive neka bolja vremena. Taj drugi način bio je ispijanje otrova. Muž i žena preminuli su do jutra, a sestra nakon nekoliko dana kome.

Čovjek o kojem se radi u ovoj priči nije bilo tko, mada je jasno da su svi ljudi jednako vrijedni i da su sve žrtve jednako vrijedne bez obzira na njihov status po bilo kojoj osnovi, jest Felix Hausdorff, veliki matematičar 20. stoljeća, jedan od najbriljantnijih umova čovječanstva. Hausdorff je sudjelovao u izgradnji nekoliko matematičkih disciplina, postavio je temelje opće topologije, a dvoznamenkasti broj važnih stvari u matematici nosi ime po njemu. Nacistima, naravno, takve stvari nisu bile ni najmanje važne: za njih je Hausdorff bio pripadnik neprijateljskog naroda, naroda koji treba istrijebiti kako bi Njemačka mogla procvjetati, i kao takav on – u očima njemačkih „patriota“ – nije zaslužio da živi.

Tačno pola godine poslije Hausdorffove smrti, 26. 7. 1942, u koncentracijskom logoru Theresienstadt ubijen je važni austrijsko-židovski matematičar Georg Alexander Pick.

U to vrijeme, kada su stradavali matematičari poput Hausdorffa i Picka, kada su prije toga, s početkom nacizma, svi drugi židovski znanstvenici – i svi koji su imali veze s njima – istjerivani s univerziteta, kada su ljudi poput filozofa i fizičara Moritza Schlicka ubijani na hodnicima univerziteta (njega je 1936. u Beču ubio njegov student), i tako dalje, i tako dalje, postojali su filozofi, matematičari, fizičari i drugi znanstvenici koji su podržavali nacistički režim, koji su bili uz Hitlera i koji se nisu uzbuđivali na stvari koje se događaju njihovim kolegama.

Oni koji uče jednu napredniju oblast matematike, mogu se sresti s nečim što se zove Pickov problem interpolacije. Nije, naravno, sada i ovdje bitno o čemu se to zapravo radi. Navodim ga zato što je – izrazit ću se neprecizno, ali dovoljno za ovu priliku – rješenje Pickovog problema nešto što se zove Blaschkeova funkcija. Pick je, rečeno je malo prije, ubijen u nacističkom logoru. S druge strane, Wilhelm Blaschke je svo to vrijeme podržavao Hitlera, bio je čak i član njegove stranke. Kako sada strašno zvuči reći da je Blaschke riješio Pickov problem!

Obrazovanje bez humanističke komponente ne znači ništa

Nije Blaschke tu nikakav izuzetak. Philipp Lenard, fizičar koji je dao značajne doprinose za razvoj atomske teorije, koji je prvi zaključio da se atomi najvećim dijelom sastoje od praznog prostora, kojeg dakle možemo smatrati čovjekom koji je otkrio atomsku jezgru, i koji je za svoj rad 1905. godine dobio Nobelovu nagradu, postao je uvjereni član Hitlerove stranke i bio joj je bespogovorno odan do samoga kraja.

Također veliki fizičar Johannes Stark, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1919. godine, čovjek koji je svijetu podario otkrića na osnovu kojih možemo izučavati sastav zvijezda u svemiru, također je bio privržen Hitleru, još od 1924. godine, kada je ovaj tek spremao svoj pohod na preuzimanje Njemačke. Stark je svoja pisma potpisivao sa Heil Hitler i zastupao je stav da bi znanstvenici u Njemačkoj morali biti čistokrvni Nijemci.

Lenard i Stark dva su najpoznatija imena takozvane Njemačke fizike, projekta koji je imao za cilj da istjera pripadnike „nižih rasa“ s njemačkih univerziteta, da sve što je vrijedno prikaže kao proizvod zdravog njemačkog genija i arijevske rase, dok je sva otkrića iza kojih su stajali židovski znanstvenici, uključujući naravno i teorije Alberta Einsteina, proglašavala bolesnom i dekadentnom Židovskom fizikom.

Na dokumentu koji se zvao „Zakletva vjernosti profesora njemačkih sveučilišta i visokih škola Adolfu Hitleru i nacionalsocijalističkoj državi“, pronaći ćete imena oko 900 ljudi: filozofa, teologa, matematičara, fizičara, kemičara, filologa, inženjera, historičara i tako dalje. Jedno od ključnih imena u tom projektu bio je veliki filozof Martin Heidegger, čovjek koji je srcem, dušom i umom podržavao Hitlera i njegov projekat, pružajući mu filozofsku podršku.

Da li bi za ljudski rod bilo bolje da se ljudi poput Lenarda, Starka, Blaschkea, Heideggera i tako dalje nikada nisu imali priliku obrazovati?

Sve ove primjere navodim da bih dočarao jednu važnu stvar: da obrazovanje u koje nije uključena humanistička komponenta, u koje nisu ugrađeni osnovni moralni principi, ne znači ništa, bar ne ništa dobro i pozitivno za druge ljude i za svijet.

Nekontrolirano umnožavanje znanstvene produkcije

Kako to voli lijepo opisivati hrvatski teorijski fizičar Antonio Šiber, povijest znanosti je posve drukčija i mnogo ružnija od onoga što studenti uče na fakultetima i čitaju po popularno znanstvenim prikazima. Mladi ljudi, da parafraziram Šibera, još uvijek ne mogu u potpunosti razumjeti društveni kontekst svoje buduće profesije i defekte ljudskih karaktera koji se živo oslikavaju, pogotovo u znanosti, zbog kompetitivne naravi te djelatnosti.

U svojoj kritici ideologije današnje znanstvenosti, da je tako nazovemo, Antonio Šiber govori i o birokratiziranosti današnje znanosti. Ta birokratizacija „znanstvenoj djelatnosti nameće pravila koja vode do njene degeneracije te do nepovoljne transformacije institucija na kojima se ona odvija. Danas se tako inzistira na navodno mjerljivim rezultatima znanstvenog istraživanja, evaluacijama, proizvodnji doktoranada, radova i privlačenju sredstava, tehnološkoj primjeni istraživanja, javno-privatnim partnerstvima, centrima takozvane izvrsnosti, spin-offovima, startupovima i osnivanju patentnih ureda na javnim institutima i sveučilištima“.

Za te potrebe, prepoznaje Šiber, proizvodi se i cijeli rječnik birokratskog novogovora. Sve to dovodi do nekontroliranog umnožavanja znanstvene produkcije, „zapravo znanstvenog smeća“ (kada čujete da je netko u godini dana napisao veeliki broj „znanstvenih radova“ i skupio veeliki broj citata, ogromna je vjerovatnoća – zapravo, drukčiji slučajevi su iznimke – da se radi o smeću), a znanstvenici koji uspiju proizvesti i objaviti najviše smeća, „uz bogato javno financiranje, dobivaju još i više jer udovoljavaju nametnutim administrativnim kriterijima“. Na kraju priče, sve to ima malo ili nimalo veze sa spoznajom, što bi morala biti – bar se tako često propovijeda – osnovna motivacija i glavni cilj znanstvenog rada.

Da stvari stoje kako je prethodno opisano, zna se, ali postoji neka vrste omerte, da iskoristim termin iz talijanske mafije.

U zadnjim desetljećima ti trendovi su se ubrzali, spoznajni kriteriji su gotovo do kraja ustupili mjesto profitnim kriterijima, pri čemu profit znači različite stvari, od novca do društvenog utjecaja. Na našim prostorima, to je poprimilo čak i odlike groteske i tragikomedije.

Samozvani intelektualci

Pogledajte koliko je nepismenih ljudi, da budem vrlo grub: totalnih idiota, došlo do titula doktora i akademika. Pogledajte također, da se vratim na onaj moralni aspekt priče koji sam želio potcrtati primjerima s početka teksta, koliko je i pismenih, obrazovanih, da tako kažemo – pravih doktora, pisaca, akademika koji podržavaju nepravde koje se čine drugim ljudima, koji šute na sve o čemu bi morali govoriti, koji su svoje ime pojačano svim titulama, knjigama i postignućima stavili na raspolaganje nacionalističkim vođama, pokvarenim i odvratnim političarima koji uništavaju ovu zemlju i njezino društvo iznutra. (I nema takvih samo kod nas, dovoljno je pogledati primjer zvani Bernard-Henri Lévy i njegov odnos prema Izraelu i Palestini.)

Mislite li da neki naši profesori i profesorice, intelektualci i intelektualke koji danas lažu s huškačkih portala i TV emisija, ne bi u nekim još zaoštrenijim okolnostima postupali baš onako kako su u svoje vrijeme postupali Heidegger, Lenard, Stark, Blascke i drugi? Što mislite, da li bi oni takozvani i samozvani intelektualci iz organizacije Krug 99 stavili svoj potpis na pismo podrške nekom velikom vođi koji ostvaruje njihove nacionalne, patriotske i državotvorne ciljeve?

Ako mislite da ne bi, divim se vašem antropološkom optimizmu, ali ja takvu vrstu optimizma ne gajim.
U situaciji kada znanstvenici često djeluju kao apologeti društvene nepravde i kada znanost umjesto čovjeku u prvom redu služi profitu, valja se vratiti na osnovne humanističke postavke. Napredak znanosti i tehnologije je očigledan, njemu u ovim ubrzanim okolnostima počinjemo svjedočiti već gotovo na dnevnoj bazi. Ali ključno pitanje glasi: za koga se taj napredak događa, kome je – osim tom apstraktnom entitetu zvanom Znanost i Tehnologija – taj napredak namijenjen? Što većini ljudi danas znači to što imaju jednostavnu priliku da koriste pametne telefone, društvene mreže i mnoge jednostavne načine komunikacije i informiranja, ako sve manje i manje imaju priliku ostvariti vlastiti krov nad glavom? Što nam znači sav znanstveno-tehnološki napredak ako je sve više prekarnoga rada, nesigurnih poslova, ako su ljudi sami postali roba koja se može iznajmljivati i koristiti po potrebi, bez uvažavanja njihove ljudskosti i osnovnih ljudskih potreba?

Umjesto da se propituju takve stvari, i u nas se – po uzoru na Zapad – ide ubrzano suprotnim smjerom. Kako sam govorio u jednom intervjuu prošle godine, u dijelu opinion makera našeg obrazovnog sistema zavladala je ideologija koja obrazovanje tretira isključivo kroz industrijsku perspektivu, s vulgarno merkantilističke pozicije. Moralna vrijednost obrazovanja gotovo da se više i ne spominje, napušteni su i zadnji ostaci humanističkih ili prosvjetiteljskih ideala po kojima obrazovanje služi za izgradnju cjelovitog čovjeka, i sve se svodi na pitanje koristi u najprimitivnijem značenju tog pojma. Nastavi li se tako, možemo očekivati da će se nastaviti destrukcija društva i osnovnih moralnih načela: rast će socijalna nejednakost i nesigurnost, ekstremne politike, vjerski radikalizam, vodit će se ratovi, genocidi i etnička čišćenja – jedno od njih možemo gledati u direktnom prijenosu iz Gaze, drugo, ono iz Sudana, skriveno je od kamera i nikoga i ne zanima, a za ono u Gorskom Karabahu se u ovim krajevima većinski i navijalo. Što se pak Bosne i Hercegovine tiče, s ovakvim razvojem događaja tu bi zaista, što netko reče, mogli ostati samo vjerski fanatici i programeri – a onda će vjerski fanatici spaliti programere.

(Nekoliko teza i pasusa iz ovog teksta koristio sam na jednom predavanju manjoj grupi studenata na Studentskoj tribini na Bistriku u maju 2024.)