Zašto CIN može što drugi mediji ne mogu?!

Jedna vijest iz Kantonalnog suda u Novom Travniku treba da obraduje javnost, a pogotovo nas, novinare. Imenovani sud je, naime, presudio u korist Centra za istraživačko novinarstvo (CIN iz Sarajeva) po tužbi protiv Općinskog suda u Bugojnu zbog nedostavljanja informacija o zaradama advokata angažovanih po službenoj dužnosti.

Bugojanski sud ogriješio se o Zakon o slobodi pristupa informacijama Federacije Bosne i Hercegovine, u čemu inače nije jedini, ali nije jedini ni koji je zbog toga kažnjen. Pomenutom CIN-u to je već šesta tužba koju je dobio protiv institucija, raznih nivoa vlasti, zbog nepoštivanja Zakona o slobodi pristupa informacijama. Novinari se na to odlučuju jer im se jedno važno pravo uskraćuje.

Kad kažem “novinari” stiče se dojam o nekom mnoštvu. Ali, ako ćemo precizno i pošteno, za istrajnost u borbi sa državnim nepravilnostima i za sudske procese rijetki se odlučuju. Ogromna većina medija u dosluhu je sa vlastima ili im direktno služi, pa najčešće i ne talasaju po mutnoj vodi, a kamoli da prozivaju i na sudovima tuže naše svemoćne institucije.

CIN je u tome jedan od izuzetaka. To je vrlo zanimljivo, uporno i novinarski jako društvance koje nas barem 15-tak puta godišnje počasti britkim, analitičnim i dokumentovanim napisima o organizovanom kriminalu i korupciji, o devijacijama u sferi obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja, politike, šverca drogama i duhanom te o finansijskim prevarama čiji akter je uglavnom vlast. Zbog toga je CIN, od formiranja 2014. godine do danas, dobio čak 31 novinarsku nagradu i priznanje, više nego svi ostali mediji u BiH zajedno.

Zašto CIN može i hoće ono što drugi ne mogu ili neće?

Tajna je u tzv. vlasničkoj strukturi i finansiranju ovog medija. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) jedinstvena je organizacija u Bosni i Hercegovini i prva takva na Balkanu koja djeluje neprofitno, kao neka novinarska nevladina organizacija. Osnovan je novcem američkog USAID-a i uz tehničku pomoć i podršku Novinarske škole Univerziteta u New Yorku i Journalism Development Group-a. Danas je to moderna, samostalna i nezavisna novinska agencija. Njen istraživački rad, koji preuzimaju lokalni i regionalni, printani i elektronski mediji, finansira se donacijama, a CIN-ove priče objavljuju i vodeći web portali u BiH i inostranstvu. Njihovi napisi našim medijima su dostupni potpuno besplatno.

Dvadesetak uposlenika CIN-a čine školovani, mladi, ali već dovoljno iskusni novinari koji imaju ozbiljne plaće i dobre uslove za rad. Na njima je da to opravdaju uistinu objektivnim, istraživačkim novinarstvom koje ne štedi nikoga ko svojim devijacijama bode oči javnosti.

CIN, dakle, ne ovisi ni o kakvim stranačkim novcima, ali ni o kompanijama slizanim sa vlašću, od kojih ne možete dobiti reklamu ako iole začeprkate po mutnim poslovima njihovih političkih saveznika i partnera. A to je upravo ključna zapreka medijima, prvenstveno internet portalima, da rade na CIN-ov način.

Većina naših medija hrani se na kašičicu, stalno svjesni da će im i disanje biti onemogućeno ako se budu puno prsili objektivnošću i profesionalizmom. Stoga i pristaju da budu prirepci vlasti, po sistemu: Bolje ikako nego nikako! A da ne govorim o onima, koji inače najviše utječu na javno mnjenje, koji ubiru povelike novčane nagrade za svoju poslušnost i rad po direktivama i po ukusu vlasti.

Tako je to. Novinarstvo i mediji su veliko carstvo neosvojenih i neiskorištenih šansi. Razlog je čista “sitnica” – novac! Njime se kupuje javna riječ i time otupljuje toliko potrebna kritika nakazne društvene i političke prakse u Bosni i Hercegovini.

Eh, da nam je više CIN-ova!