Zašto Amerika “buši” NATO i minira Ujedinjene nacije?

Mislilo se da je novom svjetskom poretku, uspostavljenom potkraj prošlog stoljeća, nakon velike pobjede Zapada nad socijalističkim Istokom, dosuđen dug životni vijek. Procjena je, ipak, bila pogrešna. Upravo smo svjedoci događaja i nagovještaja koje i političari i analitičari nazivaju naznakama stvaranja još novijeg svjetskog poretka.

U žiži su, naravno, Amerikanci, koji možda ne mogu okrenuti svijet naglavačke, ako to požele, ali se zato bez njih na planeti ne može premjestiti ni zrnce pustinjskog pijeska. Upravo su oni i arhitekte tog novog projekta, čiji obrisi se naziru, premda još nisu dovoljno vidljivi.

Od onog što treba da bude, a što je još skrovito, puno je jasnije šta i čega više ne bi trebalo da bude. Vjerovali ili ne, sa svjetske scene trebale bi da nestanu Ujedinjene nacije, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), a možda i svemoćni NATO savez, koji će, i ako opstane, dobiti novi izgled i fukcionisati po drugačijim pravilima od dosadašnjih.

Iako se sve radikalne ideje koje stižu iz SAD pripisuju Donaldu Trampu, ona o izlasku Amerike iz članstva u Ujedinjenim nacijama nije njegova. Ta ideja počela je da skuplja potpise američkih parlamentaraca još prije dvije godine, da bi tek početkom ove, 3. januara, uspjela da dobije status službenog prijedloga iza kojeg stoje predstavnici Republikanske stranke.

U daljem toku kongresne procedure saznaćemo sudbinu ove inicijative koja će, ako dobije naklonost, u finiš ući za dvije godine. Tada bi SAD istupile iz Ujedinjenih nacija i time minirale dalji rad ove svjetske organizacije. Bilo bi to ujedno i posmrtno zvono za UN, na čije osnivanje su 1945. odlučujuće utjecale upravo SAD.
Da se tako nešto dogodi, izgledi su poveliki. U igri su dvije američke svetinje: novac i njihovi nacionalni interesi. A predlagači rezolucije vješto su to sklopili u jedno, zahjevom “da novac američkih poreskih obaveznika ne bude trošen na organizacije koje ne promovišu američke interese”.

Prosječno informisan čitalac ne može, a da ne bude zbunjen. Prvo, SAD su u Ujedinjenim nacijama jake koliko sve ostale članice zajedno. Ako neko od te organizacije ima koristi, tada je to Vašington.

Drugo, Amerika jeste najizdašniji finansijer ove organizacije, ali je i njen najveći dužnik. Redovito se u finansijskim izvještajima ispostavljaju manjkovi u naplati članarine od te iste države.

Svejedno, Amerikanci nisu zadovoljni. Oni bi, izgleda, željeli da njihovi interesi kroz UN budu još jače izraženi, skoro da ta organizacija postane neko njeno ministarstvo. Pošto to ne mogu da postignu, vječito suočeni sa ulaganjem veta svojih ljutih protivnika, Rusije i Kine, oni procjenjuju da njihov ulog ne proizvodi dovoljnu zaradu. Stoga u svjetskim poslovima ubuduće žele da istupaju kao solo-igrači, doduše bez potpore UN-a, ali i bez brojnih ograničenja kojim UN veže ruke Vašingtonu.

Ako je tu nešto i jasno, znatno je zamršenije i neuporedivo značajnije dešifrovanje sve češćih signala po kojim SAD žele da preurede NATO. Donald Tramp je u više navrata kritikovao ovu organizaciju kao zastarjelu i neefikasnu, time ozbiljno zabrinjavajući ostale članice najmoćnije vojne sile svijeta.

Za detalje koji mnogima lede krv u žilama pobrinuo se, dok je još bio ovjenčan potpredsjedničkom funkcijom u Vašingtonu, Džozef Bajden. Dva dana prije Trampovog ustoličenja on je, na međunarodnom skupu lidera u švicarskom Davosu, zaprepastio sve članice NATO pakta upozorenjem da bi Donald Tramp mogao da začačka i po članu 5 ugovora o NATO-u. Radi se o odredbi po kojoj je “napad na jednu članicu transatlantske vojne alijanse napad na sve njene članice”. Bajden je tu odredbu nazvao “svetom obavezom”, onim bez čega ni NATO nema smisla.

Ukoliko bi se ta odredba promijenila, NATO bi se vjerovatno automatski raspao. Jer, koji bi rezon bio evropskim državama, koje svoju sigurnost dominantno temelje na NATO snagama, da u njemu budu i da ga finansiraju, a da zauzvrat nemaju status kakav sada imaju po članu 5?

Primjera radi, ako bi od nekoga bila napadnuta Litvanija ili Poljska, možda i Njemačka, po novim pravilima to ne bi značilo automatski ratni angažman kompletne NATO mašinerije.

A da bi tako moglo da bude, vidjelo se između redova u izjavi jednog penzionisanog američkog generala, koji je dugo službovao u alijansi. On je hladno izjavio da bi Rusija u eventualnom ratu za tri dana pregazila Evropu.

O nekom bolje svjetskom poretku i idealisti su, a kamoli državnici, odavno prestali da maštaju

Logično pitanje: Kako, kad Evropu brani NATO, generalu niko nije postavio. Svima je, i bez pojašnjavanja, jasno da je to moguće samo u slučaju da NATO ostane skrštenih ruku, da ne reaguje na čl. 5 svoga statuta ili da ta odredba iz njega bude izbačena. E, u tom slučaju, militarizovana Rusija zaista bi meteorskom brzinom mogla da pokori većinu evropskih država, koje svoju bezbjednost gotovo stoprocentno zasnivaju na snagama NATO saveza.

Znaju Amerikanci šta bi proizveli ovakvim reformisanjem NATO-a, samo nije jasno s kojom krajnjom svrhom bi oni to uradili? Da li bi se u tom slučaju NATO raspao ili bi, ionako pod njenom dominacijom, postao samo puki privjesak američke vojske?

Koliko su i velike sile zabrinute ovim “čudnim” idejama, svjedoči izjava šefa njemačke diplomatije Steinmeiera. On je ovih dana izjavio “da se nada da će Sjedinjenim državama i u Trampovoj eri trebati partneri”.

Njemačka je to dosad bila, ali se očito brine hoće li taj status i dalje imati. A kad brine glavna evropska sila, kakve tek košmare doživljavaju vlade znatno slabijih evropskih zemalja?

Od 1945. godine do danas svako “kućno pravilo” na ovoj planeti svojim pečatom je ovjeravao Vašington. On će odlučujuće utjecati i na najnoviji svjetski poredak, onaj koji se očevidno stvara i koji mnoge zabrinjava. Mirni, pri tome, mogu da budu jedino oni koji se ničem boljem i ne nadaju, kojim je svejedno da li će sadašnji loš poredak biti zamijenjen još lošijim.

O nekom bolje svijetu i idealisti su, uostalom, a kamoli državnici, odavno prestali da maštaju.