Tuđa ruka u džepu

Kriza je totalna i proteže se od vrha do dna. Novca fali i državi i narodu, a što je još gore – nema ni nade da bi nešto moglo da se promijeni. Pametan u ovom vremenu može samo da priželjkuje da ne bude još gore.

Neki, pak, u panici vuku očajničke poteze. Među njima su i naši kriminogeni sugrađani, sitni kradljivci i razbojnici koji svojim “poslom” zarađuju sve manje. Šta ćeš ukrasti od siromašne države ili iz praznih novčanika građana? Gotovo svako je danas u BiH onaj Mujo iz vica, kojeg je bilo sramota što u džepu nije imao ni marke kad mu je džeparoš tutnuo ruku u hlače.

Džeparenje, a pogotovo pljačka opasne su rabote, koje traže znatnu vještinu i podrazumijevaju ogroman rizik. No, kad se čini da će plijen biti unosan, onda se i rizik lakše podnosi.

To pravilo, međutim, sve manje vrijedi. Da je u kriminogenom miljeu zavladala prava panika i da se sad i za sitni ćar ulazi u vrlo rizične nezakonite rabote svjedoče sve češća razbojništva u kojim plijen ne može biti veći od, recimo, hiljadu konvertibilnih maraka.

Sumnjam da je i iz jedne kladionice, a tri su u nedjelju opljačkane samo u Mostaru, otuđeno više od hiljadarke. Vlasnici znaju da su, kao mjesto na kojem se dnevno sliva više gotovine nego u ogromnoj većini drugih radnji, kladionice stalna meta otimača. Stoga u više navrata dnevno njihovi ljudi obilaze uplatna mjesta i odnose keš na sigurno.

Pljačkaši to dobro znaju. Prije razbojništva oni pomno izuče svaki od objekata kojeg su nanišanili, sa saznanjem da nigdje ni u kom trenutku ne mogu računati na masan plijen. A ipak se upuštaju u taj opasni čin, i pored toga što znaju da su sve kladionice pod video nadzorom i što uvijek prijeti opasnost da neko uđe u objekat upravo u trenutku dok oni odrađuju svoj “posao”.

Zašto se razbojnici upuštaju u tako rizične i ne previše unosne akcije?

Princip je, u godinama krize, spao na onaj: bolje išta nego ništa! Od nečeg se mora živjeti. Vrijeme je u kojem su i majstori kriminalnog zanata spali na to da kreću u akcije iz kojih mogu, ako uspiju, donijeti tek potanji svežanj novca. A u akciju se ide s revolverom, nožem, maskom, s rizikom da se počini i krivično djelo zbog kojeg se ide na najtežu robiju.

Šta tek reći za amatere i početnike u ovom “poslu”, čak i za one koji su krenuli u pljačkaški pohod na neku kladionicu ili samouslugu, a da se nikad prije nisu ogriješili ni o jedno slovo zakona. Nekako imam utisak da je sve više upravo takvih, kojim je došlo do grla i koji u svojoj besparici više ni od čega ne prezaju samo da bi se domogli neke stotine maraka.

Kokuzluk je oduvijek bio jedan od glavnih pokretača kriminala. Besparica najbrže regrutuje nove kršitelje zakona, pljačkaše, razbojnike, lopove svih vrsta. A koliko je danas momaka u punoj snazi koji imaju sve osim novca i koji u jednom času brišu sve moralne nazore i kreću na stranputicu.

Većina “pada” već u prvim, amaterski izvedenim akcijama, ali prava nevolja s njima počinje tek kasnije, nakon izdržavanja kazne. Zatvori su oduvijek bili pravi “univerziteti” za kriminalce svih vrsta, tamo oni nauče sve ono što nisu znali kad su uplivali u te vode. Na slobodu izlaze kao majstori prljavih poslova.

Govorimo o još jednoj strani naše krizne medalje, o socijalno motivisanom kriminalu, ali i o imovinskoj i drugoj nesigurnosti koja proističe iz činjenice da i zbog novčanice od 100 KM možete postati predmet napada i pljačke. Koliko li, na primjer, lopovskih očiju svakodnevno vreba oko mjenjačnica ili bankomata, ne bi li potom upratili i orobili onoga za koga znaju da je podigao značajniju sumu novca?

Koliko je onih koji motre kad će vam stan ostati prazan na nekoliko dana, čak i sati? Dovoljan mamac za lopove može biti samo televizor i kompjuter, čak i mobitel, o nakitu da i ne govorimo. Uostalom, i automobili se više ne kradu kako bi bili preprodani. Oni se unovčavaju na otpadima, gdje se odmah sijeku i pretvaraju u staro gvožđe za koje kradljivci dobijaju samo nekoliko stotina maraka. A kola su vrijedila hiljadama!

Tako je to u kokuznoj državi i u kokuznim vremenima. Malo posla za kriminalce, puno rizika za građane. Neko će reći: Pa, šta? Postajemo Amerika, jer tamo odavno nije preporučljivo u većini kvartova velikih gradova šetati se sa 100 dolara u džepu.

U tom lošem ćemo, nažalost, brže sustići Ameriku nego u onom dobrom. Već smo, ustvari, mnogo poprimili od te njene ružne strane.