Šta (ne) može Rusija?

Nakon duge pauze, uzrokovane raspadom Sovjetskog saveza i slijeganjem tla nakon tog istorijskog čina, Moskva je, bez sumnje, pojačala svoj međunarodni angažman. Očita je njena želja da povrati izgubljenu poziciju iz vremena kada je, protiv Zapada, vodila tzv. hladni rat i slovila za drugu po snazi svjetsku velesilu.

Glavna ruska meta trenutno su zemlje iz najbližeg okruženja, one koje su nekad bile u sastavu goleme socijalističke države. Na diplomatskom i vojno-političkom nišanu je i zgarište bivše Jugoslavije te Bliski istok, na kojem je Rusija zadržala utjecaj još samo u Siriji. Na mjestu trenutno najveće međunarodne krize ona je, doduše, svoju ulogu ojačala te uspješno podupire opstanak ugroženog Asadovog režima.

Ruske ambicije na našem dijelu Balkana nisu toliko jasne kao što su bile u predratnim decenijama, a pogotovo u ranijoj istoriji, kada je Moskva očajnički pokušavala da prodre prema Jadranu. Simbolički su se ti apetiti očitovali u želji da se dobije vlastita luka u toplom moru, kakvu u svojoj istoriji rusko-sovjetska država nikad nije imala.

Kako stoje stvari, od ispunjenja te želje Moskva je dalje no ikad. Na hrvatske teritorije ona ne može ni pomišljati, a gasne i nada u realizaciju pravoslavnog zagrljaja sa Crnom Gorom. Podgorica je na korak do ulaska u NATO, a Rusija teško da može očekivati da iz ruku najjače vojne alijanse u istoriji svijeta “ukrade” i pedalj zemlje.

Zauzvrat, pokušava se ostvariti utjecaj u kopnenom dijelu, poglavito u Srbiji i BiH. Milorad Dodik najavio je mogućnost da Rusi vrlo brzo, po ugledu na onu u Nišu, ustroje i svoju “humanitarnu bazu” na tlu Republike Srpske. A te baze bi se, kako procjenuju eksperti, gotovo preko noći mogle pretvoriti u vojna uporišta.

Praćeno je to i dosad neviđenom ruskom propagandom, pa u Srbiji već djeluje oko stotinu nevladinih organizacija i medija koji se finansiraju ruskim novcem. Na vjerskom planu se takođe zbijaju redovi.

Posljednjih mjeseci u igru uskaču i upozorenja na moguću rusku vojnu invaziju na Poljsku i baltičke zemlje, posebno Litvaniju. Navodno su pojačani teritorijalni apetiti prema ovim državama, zbog čega je u njima pokrenut odbrambeni mehanizam. On se očituje u pojačavanju prisustva NATO snaga u toj regiji, premda su Poljaci početkom godine krenuli da u uniforme obuku i oko 80 hiljada civila, uz već postojeće milicije i nimalo slabu armiju.

Ne treba zaboraviti da se veliki hladnoratovski obračun, prije tridesetak godina, okončao teškim porazom Moskve

Političari i analitičari skoro svakodnevno se pitaju šta je svrha i moguća posljedica očigledne ruske ofanzive, prije svega u evropskom geopolitičkom prostoru. Koji su njeni krajnji dometi? Može li Moskva pomrsiti račune Briselu koji je, tek nakon agresivnijih poteza Rusije, uvidio da se za širenje EU na Balkan ipak mora potruditi mnogo više no dosad?

Za dalekosežne ciljeve kao što su Balkan, Baltik i Poljska, razbuđeni i ogladnjeli istočnoevropski div ipak još nema dovoljno snage. Jeste se Rusija stabilizovala nakon raspada SSSR-a, no njeni ekonomski, odnosno finansijski kapaciteti još ni iz daleka nisu dovoljni za najambicioznije projekte. U ovoj fazi, Moskva bi bila sretna kad bi realizovala kraći, ali za nju životno važan spisak želja.

Ta lista ograničena je na nekadašnji sovjetski prostor, prije svega na Ukrajinu, Gruziju i Moldaviju.

Tri godine su od vojne aneksije Krima, koliko traju i oružani sukobi na istoku Ukrajine, u Donjeckoj oblasti, koju Moskva takođe želi vidjeti pod svojom upravom. Nedavno je, sklapanjem vojnog sporazuma sa oružanim formacijama nepriznate Južnoosetijske države, stari pritisak na Gruziju dodatno pojačan. Rusija priželjkuje i aneksiju Abhazije.

Jednom će morati da dođe i do raspleta “čudne” situacije u Moldaviji, koja se osamostalila prije 25 godina, ali još nije ovladala cjelinom svoje teritorije. Ruska vojska nikad nije izašla iz regije Pridnjestrovlja, oko grada Tiraspolja, koju svakako želi zadržati za sebe.

U trenutku koji je obilježen vidnim podizanjem njene glave na mnogim geopolitičkim frontovima, na svakom od njih Moskva ne može igrati u punoj formi. Namjera je, vjerovatno, da se i tamo gdje to nije prioritetno ojača ruski utjecaj, kako bi Kremlj postao jedan od faktora rješavanja tih kriza i sudionik velike naknadne “trgovine”. U krajnjem, da se ustupcima koji bi se tu učinili dobije “obeštećenje” na drugoj strani, na mjestima od prvorazrednog značaja za Rusiju. A to su Ukrajina, Gruzija i Moldavija.

Mislim da bi Vladimir Putin odmah pružio ruku onome ko bi mu ponudio da se povuče iz svih ofanzivnih spoljnopolitičkih operacija, a da zauzvrat dobije ono što želi u tri pomenute susjedne države. Izuzetak bi možda činila Srbija (i Republika Srpska), tamo gdje je, čini se, ruski utjecaj već učvršćen toliko da ne mora biti intenzivno potpirivan, kao dosad.

Upravo to traži da budno pratimo ruske spoljnopolitičke aktivnosti, bez obzira što je njihova špica daleko od nas. Jer, ako dobije ono što sada želi, u šta se upregla do maksimuma svojih mogućnosti, Moskva bi mogla ozbiljnije baciti pogled i nešto dalje. Nema te velike sile koja se smirila nakon prvih teritorijalnih postignuća; odmah su zacrtavana nova.

Dobro je to poznato i glavnim takmacima Rusije: Americi i Evropi, NATO paktu. U vremenu stvaranja najnovijeg svjetskog poretka, oni takođe imaju namjeru da šire područje svoje dominacije, u čemu neminovno dolaze u sukob sa interesima Moskve. Ponešto je Zapad, respektujući snagu Rusije, spreman i da žrtvuje. No, daleko je to od onoga na šta sve Putin baca udicu.

Ni pola onoga u šta je uplela prste, Rusija ne može, kratkoročno gledano, riješiti u svoju korist. Ključno je stoga pitanje da li bi ona bila zadovoljna manjim dobicima? Po koju cijenu bi se odvažila na najkrupnija odmjeravanja, kakvih se nije plašila u socijalistička vremena?

Istorija se često ponavlja. Imajući to u vidu, ne treba zaboraviti da se onaj veliki hladnoratovski obračun, prije tridesetak godina, okončao teškim porazom Moskve!