Referendumi su samo varka, opasnost vreba iz prikrajka

Rušenje države BiH glavni je cilj srpske politike, sve ostalo su nijanse. Stoga ni nedolazak Aleksandra Vučića na praznovanje u Banjaluku neće biti nikakav znak za veselje onima koji se opiru srpskom separatizmu. To je samo signal da se rovarenje protiv Bosne i Hercegovine, umjesto buldožerima, nastavlja – lopatama.

U nekim periodima srpske političke štabove nije brinulo što sve adute bacaju na jednu kartu, beogradskom podrškom banjalučkim diverzantima. Sad se, iz nekog razloga, nastoji stvoriti dojam da Srbija ipak ne može da svari Dodikovu agresivnost i raspojasanost. Zbog toga i apsolutni srpski lider Aleksandar Vučić od Dodikovih bahanalija pere i sebe i zvanični Beograd.

Time je Vučić demonstrirao kobajagi odgovorno ponašanje svoje države. Ono, po njemu, ne može biti dovedeno u pitanje ni ako svi ostali ministri iz njegove vlade odluče drugačije. A mnogi će svakako doći u Banjaluku. Vučić im je ostavio slobodni izbor odluke, iako je iz njegove izjave posve jasno da su se oni u srbijanskoj vladi, u stvari, tako i dogovorili: Šef će glumiti toleranciju i odgovornost – ostali su ionako nevažni.

Nekoliko srbijanskih ministara ima manju specifičnu težinu od premijera, ali bi njihov dolazak ipak bio čin državničkog karaktera. Pogotovo ako predsjednik Srbije dođe u grad na Vrbasu, što je Tomislav Nikolić već najavio.

Podrška Dodiku time ne bi mogla biti ocijenjena čistom desetkom, ali ni osmica nije loša, zar ne!? Postrojavanjem dijela Oružanih snaga BiH ispred sebe, Dodik će to, zahvaljujući svom vjernom drugu i partneru Draganu Čoviću, podići do nivoa najviše ocjene.

Izmoreni neprestajućim srpskim separatizmom ove najnovije varijacije na tu temu dio javnosti doživljava kao gnjavažu i mrcvarenje, pitajući se u čemu je njihov smisao. Odgovor je jasan i opasan: dok su svi zabrinuti pogledi okrenuti ka srpskom referendumskom oružju, koje je taktička varka, prava nevolja vreba iz prikrajka, iz taktike iznuravanja i postupnog rastakanja države Bosne i Hercegovine.

Kako sad razmišlja srpski politički štab, nikakvom rafalnom paljbom BiH ne treba obarati na tlo. Treba je iznutra rastakati i razjedati, tako da se u određenom momentu, požutjela kao kruška, samo stropošta na tlo.

Nastavi li se ovim temom i u ovom stilu, to bi se moglo i dogoditi. Država BiH postaje toliko bolesna da se jednog dana, da se više ne bi mučila, može postaviti i pitanje njene humane eutanazije: ubistva iz milosrđa.

Uostalom, u svom nedavnom istupu u Ujedinjenim nacijama Valentin Incko nedavno je ocijenio “da je Republika Srpska efektivno odustala od državnog pravnog sistema u Bosni i Hercegovini i u osnovi odbacila suverenintet BiH”. Šta još treba da se desi da bi shvatili da države ovdje već uveliko nema? A Dodik to još pojačava: ovih dana je Oružane snage BiH nazvao “neprijateljskom vojskom”.

I nju je, dabome, počeo da dijeli. Na devetojanuarskom praznovanju postrojiće se srpski pripadnici OSBiH. Sudeći po Čovićevom kumovanju tom potezu, možda se nađe mjesta i za ponekog Hrvata. Bošnjaka svakako u tom počasnom ešalonu neće biti.

I tako, čekajući referendume – koje Incko i međunarodna zajednica smatraju jedinom velikom prijetnjom – država BiH polako se, ali sigurno sahranjuje nabacivanjem jedne po jedne lopate na njene najvažnije funkcije i ingerencije. Jednog jutra bi se, ne stane li se ovome ukraj, mogli probuditi sa spoznajom da, osim na geografskoj karti, stvarne države ovdje i nema.

Novi atak na BiH vodi se po staroj narodnoj mudrosti, koja kaže da je “prijeko preče, a naokolo bliže”. Probali su Srbi prečicom, oružjem i zločinima. Nije prošlo!

Sad se ide naokolo. Dugo traje, ali uliva uvjerenje da bi ta taktika mogla da urodi plodom. I urodiće, ukoliko tretman smrtne opasnosti budu imali samo referendumi ili, na primjer, šepurenje srbijanskih lidera Vučića i Nikolića na nekoj svečarskoj banjalučkoj tribini.

Uostalom, ružna povijest udruženog osvajačkog i zločinačkog poduhvata koji su Srbija i bosanski Srbi izvodili u BiH od 1992. do 1995. pokazuje da je najteže bilo upravo onda kad je šef kompletne parade, Slobodan Milošević, prao ruke od Karadžića i Mladića. Baš tada im je, ispod stola, pružao najveću i najjaču podršku!

Ne mogu se oteti utisku da se, sa “konstruktivnim” Vučićem, priča ponavlja.