Politika na stubu srama

Politika je, kako se stručno definiše, kolektivna djelatnost usmjerena ka rješavanju problema i izvršavanju odluka koje te probleme rješavaju. Ona je alat kojim se vlada državama i ljudima, u interesu zajednice i građana koji je čine.

Takve politike jako su rijetke, ako se u povijesti svijeta ikad i moglo govoriti o nekim dužim periodima u kojim je politika bila društveno korisna djelatnost. Neuporedivo su češće faze u kojim je upravo ona bila zla kob društava, država i naroda, izvrgavajući se u slugu vladajućih struktura, koje su je pretvarale u sredstvo vlastite promocije, bogaćenja, dominacije…

Kod nas je politika davno postala otuđeni dio društvene djelatnosti, dominantno usmjerena ka ostvarivanju ličnih i grupnih interesa, nadmoći i svevlašća političkih klanova, tabora i stranaka. Mnogi su skloni zaključku da je u BiH politika, takva kakva jeste, izvor sveg zla koje nas je steglo u svoj obruč. Apsolutno svi procesi u društvu i državi stavljeni su pod njenu kontrolu, a bez rezultata ostaju vapaji kojim se politiku nastoji utjerati u ozakonjeni prostor u kojem ona ne bi bila izvor svakovrsnih zloupotreba.

Većini ljudi kod nas se politika, jednostavno, gadi, s njom i političari, pripadnici jednog od najstarijih zanata na svijetu. Izbori, na primjer, na kojim se oni promovišu, počesto prolaze u znaku takozvane “negativne selekcije”: u nedostatku dobrog, biraju se oni koji djeluju manje loše.

Svojevrsni je to znak priznanja da su društvo i država zarobljeni manje ili više lošim političarima, među kojim je i svijećom teško pronaći nekoga ko uživa poštovanje i zrelu podršku javnosti, odnosno građana.

Tih svojih mana najsvjesniji su, dabome, sami političari. No, hoće li to oni priznati?

Neće!

Jedna žučna izjava, koja naizgled spori ovakav odgovor, u suštini samo potvrđuje pravilo. Šta je jedan Mektić prema hiljadu drugih političkih zanatlija kojim ni na pamet ne pada da samokritički sagledaju svoje učinke i ukupno ponašanje, a kamoli da to javno priznaju i da uznastoje da to mijenjaju.

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izričito kaže: Ja mrzim politiku i političare!

Javnost je napregnula uši, ali mu se, dabome, niko od kolega u tome nije pridružio. Zar da pljuju u ruku koja ih tako izdašno hrani? Ne, taj film nećemo gledati.

Ako će neko iz ovoga izvući deblji kraj, onda je to svakako Mektić. Pomenutom izjavom on je postao uljez u političkoj bratiji za koju otvoreno kaže da je mrzi. Politika će mu sigurno uzvratiti udarac, i to najprije iz tabora kojem sada pripada – SDS. Sumnjam da će ga ubuduće dopasti ikakva funkcija! Šta će im političar koji mrzi politiku i svoje kolege!

Rijetko se ko ovdje drznuo na priznanje tipa Mektićevog. Znamo, doduše, neke koji su u politici plesali samo jedno “ljeto”, pa se potom dobrovoljno povlačili iz arene. Želudac nije mogao da im svari ono što politika kuha. No, povlačili su se tiho, ne želeći da javnom kritikom politike postanu meta za njen odstrel, progone i surove kazne. Rečenicu tipa Mektićeve zadržali su za zubima.

Zanimljivo je, u ovom aspektu, bilo ponašanje Alije Izetbegovića. Više od decenije rukovodeći najvažnijim političkim poslovima, državnim i stranačkim, često je javnosti poručivao da on nije političar. Ali nikad nije objasnio taj svoj stav, pa se može samo nagađati zašto je volio da se na njega ne gleda kao na političara.

Šta je, međutim, kao nepolitičar, Izetbegović tražio u politici? S logikom to nema puno veze.

Ogromne su posljedice u svakom društvu i državi kojom komanduje loša politika, takva kakva kod nas vlada. Jedna od tih posljedica zadire i u budućnost. Kakvu politiku uopšte možemo očekivati i dobijati ubuduće, ukoliko je ova profesija pribijena na stub srama? Ko će pošten, odgovoran i sposoban uplivavati u njene vode, kad jasno vidi koliko ona ima nizak javni i moralni status? Prije će biti da će se na taj prljavi mamac upecati i lošiji od ovih političara koje danas imamo.

Ako neko čestit u tu ogađenu i osramoćenu profesiju ipak zaluta, kad-tad će se sjetiti Mektićevih riječi. One politiku snažno žigošu, ali i oduzimaju želju i kuraž svima koji bi željeli, pa možda i uspjeli da je bar malo uljude i vrate u društveno korisne okvire.