Plaćene ubice iz Prače

Dvije vijesti često se susretnu da na potpuno oprečit način opišu naš i svjetski život. Ona o psima, zapravo o svim životinjama koje prave društvo čovjeku, u četvrtak još jednom nas je suočila sa bolnom činjenicom da je kod nas tretman takozvanih kućnih ljubimaca krajnje nehuman, dezorganizovan, maltene zločinački.

Da bi razumjeli svu bijedu naše nebrige o psima, na primjer, pomaže vijest iz Italije, preko koje saznajemo da je jedna tamošnja vlasnica pripitomljenog psa dobila od poslodavca dvodnevni plaćeni odmor kako bi njegovala svog kućnog ljubimca. Vijest o tome je objavljena, a vjerovatno je van domašaja javnosti ostalo još mnoštvo istovjetnih, koje govore o tome kako sistematično i humano jedna razvijena i uređena država reguliše suživot ljudi i životinja.

U Italiji, u prosjeku, na svakog stanovnika (60 miliona) dođe jedan kućni ljubimac (takođe 60 miliona registrovanih). Njihovi vlasnici godišnje potroše najmanje dvije milijarde eura na njihovo izdržavanje i njegovanje, a ako se primijeti da neko zapostavlja svoga psa ili mačku prijete mu žestoke kazne, čak i zatvorska – do godinu dana. Globa u iznosu od 10.000 eura izriče se svakoj osobi koja napusti vlastitog kućnog ljubimca ili ga ostavi u “neizdrživim patnjama”.

U Italiji je, sudeći po ovome, pas pravi gospodin. U odnosu na naše prilike, zaštićeniji je čak i od čovjeka, a kamoli od svog četvoronožnog srodnika. Njihovu sudbinu u ovoj siromašenoj i dezorganizovanoj zemlji najbolje ilustruje vijest koja je pristigla istog dana kad i ona iz Italije.

Mjesto događaja – Prača, nedaleko od Sarajeva, azil za napuštene cuke. Televizijska ekipa N1 došla je da na licu mjesta provjeri govorkanja i upozorenja na društvenim mrežama da se tu radi, bolje rečeno, o jednoj vrsti konc-logora za pse bez vlasnika. I uvjerila se, stanje je još gore od onog što se dosad znalo.

Kako slikom i riječju svjedoči ekipa N1, tu je smješteno oko 350 pasa, a prema onome što su zatekli oni i volonteri koji dolaze da pse nahrane, životinje su izgladnjele, žedne, zdrastveno zapuštene, a nerijetko i umiru. U jednoj od prostorija zatekli su hladnjaču punu psećih leševa. Veterinara u azilu nema, kao ni lijekova. Psi umiru, tvrde volonteri, od najbezazlenijih bolesti.

“Mi smo ti koji čistimo, hranimo i pojimo pse, koji vodimo životinje veterinaru, pošto ga ovdje nema. Kao što ste vidjeli, štenci nam umiru tu, na rukama, niti imamo veterinara niti im mi možemo pomoći”, otkriva Rijana Arifović, aktivistica za prava životinja.

Zašto je to tako, novinari su htjeli upitati upravnika azila, no, odbio je razgovor, kao i radnici. Za vrijeme obilaska azila, oni su mirno sjedili na obližnjoj klupi, oni koji su tu zaposleni, koji primaju solidnu platu da bi brinuli o svojim nemoćnim štićenicima.

Ako ne rade ništa ili rade jako malo, ako napuštenim psima praktično prekraćuju život, umjesto da ga produžavaju, pitam se ko su oni? Ništa drugo do plaćene ubice! A šta bi drugo bili ako primaju novac da svoje štićenike što prije otprate, i to u mukama, na neki drugi pseći svijet?

Ovo o plaćenim ubicama samo je kraj priče. Početak je u neodgovornom vlasništvu, u raširenom siromaštvu, u aljkavoj državi koja je samo reda radi donijela propise o zaštiti životinja, a njihovu provedbu prepustila stihiji.

Nije, naravno, sve ni do države. Puno je građana koji su se u određenom trenutku surovo riješili svog dojučerašnjeg kućnog ljubimca, ostavljajući ga na ulici. Rezultat je isti, iako su to mnogi od njih učinili obliveni suzama. Poznajem ljude koji su toliko osiromašili da više nisu imali novca ni za sebe, a kamoli za svoga psa ili mačku. Pa su se nekako snalazili, smanjivali svoj obrok. Ali, dođe čas kad čovjek od svojih usta više nema šta da odvoji: tada je odluka o napuštanju kućnog ljubimca neizbježna.

Neki se pri tome tješe da su nešto riješili odvođenjem životinje u jedan od državnih ili privatnih azila. No, ako je besplatan, kao onaj u Prači, vidimo kakva sudbina slijedi. A ako se mora plaćati, to je oko 100 maraka mjesečno. Pa, sa takvim budžetom, kad bi ga imali, bivši vlasnici bi ga bogovski hranili, napuštanje ne bi dolazilo u obzir.

Ako ne rade ništa ili rade jako malo, ako napuštenim psima praktično prekraćuju život, umjesto da ga produžavaju, pitam se ko su oni? Ništa drugo do plaćene ubice!

Moja kćerka i jedna njena mlada prijateljica prije godinu dana su pronašle obogaljenog psa-lutalicu. Dale su mu ime Cody, odnijele ga na veterinarski pregled i liječenje, a nakon zaliječenja predale u jedan privatni azil. I sada svakog mjeseca za njegov boravak, jer kući već imaju po jednog psa, plaćaju po 50 KM.

Ima još takvih ljudi, ali je pitanje može li to na njima počivati. Codijeve spasiteljice, na primjer, plaćaju smještaj u azilu na teret prihoda koji ni njima nije dovoljan.

Prije nekoliko godina, kad je Sarajevo bilo preplavljeno psima-lutalicama, prestravila me “dijagnoza” jedne žene, koja je rekla da su to nesmirene duše u proteklom ratu pobijenih Sarajlija. Bilo je desetak hiljada napuštenih pasa, baš koliki je danak u krvi plaćen i tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Kako bilo, težak grijeh nosimo na duši sve dok konačno ne pronađemo rješenje za ovaj problem. Ono nije u ubijanju pasa, kako se to radi u Prači. Time naš grijeh postaje još veći, ne samo onih koji su direktno uključeni u ovaj problem nego i svih nas koji činimo državu, onu koja životinjama ne pruža nikakvu šansu.

Napuštenim kućnim ljubimcima i njihovim na ulici rođenim potomcima možda jedina utjeha može biti to da ovdje ni čovjek nije na visokoj cijeni. No, sumnjam da se psi time tješe: oni su čovjekov najvjerniji prijatelj, čak i kad čovjek od njih diže ruke.