Koliko para – toliko zdravlja

Kažu da je zdravlje najvažnije. Sudeći po nama, ne bi se reklo da je tako. Obično ga se sjetimo tek kad prigusti, kad je već narušeno. Nikad nas nije odlikovala sklonost ka zdravom životu.

Kakav čovjek, takav i sistem. Onaj zdravstveni kod nas je totalno zapušten, bolesniji i od samih pacijenta. Bezbroj je u njemu hroničnih boljki, virusa i prehlada, koji su se nagomilali toliko da se već može govoriti i o smrtnoj opasnosti. Osim iz nagomilanih problema, ona proističe i iz potpunog nedostatka vizije kojom bi se zdravstvo ozbiljno reformisalo i postavilo na jače noge.

U obilju nedaća, ključna se zove – novac. Bez njega ni najbolji ljekari ne mogu mnogo da učine. Zalud znanje i vještina ako nema savremene opreme, dovoljno medicinskog osoblja, lijekova i preparata, sve do zavoja. A i njih manjka u mnogim našim zdravstvenim ustanovama, o skupim lijekovima da i ne govorimo.

Još jednom domu zdravlja, uostalom, ovih dana su isključili grijanje. Red će, zbog besparice, stići i na struju.

O kakvom sistemu, onda, uopšte govorimo?

Riječ je, nažalost, o agoniji zdravstva koje se pruža onoliko koliko može da se pokrije, novčano, naravno. A pokriva se toliko da se vrijednost ljudskog života ovdje sunovraćuje u bescijenje.

Da bi u zdravstvu bilo dovoljno novca, za sistem koji je kod nas na snazi, pravi odgovor je u ekonomskom progresu. Obzirom da se u tu kasu novac dominantno namiče iz doprinosa uposlenika, potreban nam je ogroman skok zaposlenosti. Uz to nam treba i značajan porast zarada, iz kojih se određeni postotak izdvaja za zdravstvenu zaštitu.

Ni najbolji ljekari bez novca ne mogu mnogo da učine. Zalud znanje i vještina ako nema savremene opreme, dovoljno medicinskog osoblja, lijekova i preparata, zavoja…

Ni jedno ni drugo nisu na vidiku. Prosječna plata ovdje je zakovana na iznosu koji smo imali i prije deset godina, koji je realno niži najmanje za 30 procenata, ako imamo u vidu porast cijena osnovnih životnih potrepština i usluga. Mrka je kapa i sa obuzdavanjem masovne nezaposlenosti. A sa niskom stopom zaposlenosti i sa nevelikim platama, zdravstvo mora biti na prosjačkom štapu.

Svi su svjesni veličine i značaja ovog problema. Stoga je zapanjujuća činjenica da agoniju i skoru smrt našeg zdravstva posmatramo bez vidnije nervoze. Nema panike među onima koji vode državu, a i građani samo gunđaju sebi u bradu, kao da je sve potaman.

Problem je krajnje jednostavan i, istodobno, jako komplikovan. Zna se da zdravstvu treba mnogo više novca, ali se ne zna otkud ga prikupljati. Iz doprinosa uposlenika se to, očito, ne može. Mora se smisliti neka dodatna mjera. Koja?

Dva su osnovna pravca u traženju rješenja: veće učešće građana u vlastitom liječenju i, s druge strane, povećavanje budžetskih dotacija koje bi proistekle iz novih poreskih opterećenja.

Pod pritiskom MMF-a, na primjer, vlast upravo pokušava da ozakoni povećanje nameta na cijenu benzina, sa akcizama koje će 15 posto prihoda ove vrste usmjeriti u entitetske budžete. Tim novcem će se pružiti potpora izgradnji novih cesta i autoputeva. Fino. No, da nas država pita šta nam je preče, putevi ili zdravlje, sumnjam da bi iko imao dileme. Ali nas ne pita nego radi po svome.

Stabilizovanje posrnulog zdravstva društveni je i državni prioritet broj 1. Federalna vlast ponešto se i češka, pokušavajući da ozakoni otpis dijela dugova zdravstvenih institucija, koje su samo poreznicima “kratke” 400 miliona KM. No, ako se u tome i uspije, zdravstvu ipak ne sleduju bolji dani. Njemu treba veliko, sistemsko rješenje za budućnost, jedan potpuno novi obrazac finansiranja koji će u tu oblast upumpati puno više svježeg novca.

O tome se, nažalost, jedva i govori, a ništa opipljivo se ne preduzima. Energija se u ovoj dezorijentisanoj državi i dalje nemilice troši na “medicinu” prebrojavanja krvnih (nacionalnih) zrnaca. A ona ne da ne liječi; ona dodatno truje ove ionako bolesne narode.