Ivanić se (ne) oprašta sa stolicom u Predsjedništvu BiH!?

Predsjedništvo BiH provešće svoju istragu o zloupotrebi dijela Oružanih snaga BiH u Banjaluci 9. januara. Ukoliko se jasno utvrdi uzurpacija i samovolja Mladena Ivanića, logična bi bila i neka vrsta njegovog kažnjavanja.

U domaćoj režiji, međutim, takav film nećemo gledati. Kolikogod se bude dokazalo pučističko ponašanje srpskog predstavnika, on neće snositi nikakve posljedice. Leđa će mu čuvati hrvatski predstavnik Dragan Čović, koji je svojom ocjenom kompletnih devetojanuarskih događaja pokazao da mu sve to nimalo ne smeta.

Bakir Izetbegović tako bi ostao u manjini, a Ivanićev grijeh ne bi bio adekvatno kažnjen. Ukoliko se, naravno, ne oglasi jedina osoba koja može da donese brzu, oštru i politički opravdanu odluku – Valentin Incko.

Visoki predstavnici dosad su iz Predsjedništva, svojim odlukama, uklanjali trojicu članova najvišeg državnog organa: Antu Jelavića (2001.), Mirka Šarovića (2003.) i Dragana Čovića (2005.). Šarović je zapravo “zamoljen” da podnese ostavku. Njihova krivica je pri tome bila manja od Ivanićeve, pogotovo politička šteta koju su nanosili.

Uprkos međunarodnoj osudi praznovanja u Republici Srpskoj, male su šanse da to proizvede energičnu reakciju Ureda Visokog predstavnika. Stiče se dojam da Mladen Ivanić vatreno priželjkuje svoju smjenu, jer je na primjeru Dodikovog ponašanja vidio šta pravi rezultat među njegovim sunarodnicima. OHR će pokušati da mu uskrati tu vrstu “nagrade”.

Drugo, eventualno odstranjenog Ivanića zamijenila bi osoba koja je bila drugoplasirana na izborima 2014-te za srpskog člana Predsjedništva BiH. A to je – Željka Cvijanović!

Kad bi do toga došlo, Dodikova politička istomišljenica vjerovatno bi kopirala Ivanićevo ponašanje. A tu je i još radikalnija mogućnost: da Cvijanovićeva odbije da dođe u Sarajevo, te da Predsjedništvo do kraja svog mandata ostane da radi u krnjem sastavu.

Kakav bi urnebes, tek tada, uslijedio u Republici Srpskoj!? Gotovo sigurno bi bio praćen odlukom o povlačenju srpskih predstavnika iz svih državnih organa.

Sa ovakvim razvojem događaja država bi prestala da funkcioniše, bila bi svedena na paralelni život njena dva entiteta. A to može da se pretvori i u dugoročno stanje, sa prijetnjom da BiH postane samo puka forma.

Oni koji Ivanića mogu da kazne, sigurno o tome razmišljaju i vjerovatno procjenjuju da je bolje ne tjerati zeca iz grmlja. S druge strane, po glavi im se mota i svijest o tome da će političke diverzije iz RS dobijati svoje nastavke, svaki put sve grublje i bezočnije.

Šta se, uostalom, u tome ima nagađati, kad je Dodik jasno i glasno rekao da će se RS kad-tad spojiti sa “majčicom Srbijom”. Pitanje je hoće li međunarodna zajednica, vlasnik naše sudbine, čekati na to “kad-tad”?

Sudeći po njenom ponašanju u posljednjih desetak godina, kada je ključne probleme u BiH izazivao njihov izabranik Milorad Dodik, moglo bi biti upravo tako: da velike sile reaguju onda kad se više ništa ne bude moglo spasiti.

Mislim da su moćni stranci potpuno svjesni posljedica svoje pasivnosti i ustručavanja od primjene kaznenih mjera za koje su ovlašteni i koje bi, u skladu sa Dejtonskim sporazumom, trebali da preduzmu. Otud se tajna njihovog angažmana u ovim iznimno kriznim trenucima krije u vrlo jasnoj dvojbi: štititi državnost BiH ili nas pustiti da sami plivamo po nabujaloj vodi?

Mjereći samo riječi predstavnika OHR-a i velikih sila, za svoju nezavisnost i cjelovitost ne treba da se brinemo. Oni nas u to svakodnevno uvjeravaju. Nevolja je, međutim, što je upravo u politici riječ najjeftinija. Ona se začas povuče, pa sve ispadne onako kako se govorilo da nikad neće biti!