Dok halka ne pukne, ni zora neće da svane

Ovako više ne ide, s naslovnice “Ďnevnog avaza” poručuje nam Dragan Čović. Dobrodošao predsjedniče! Pa, o čemu drugom govorimo već mjesecima, tačnije godinama. Šta li vas je natjeralo da konačno spustite prst u vodu i da utvrdite da je ona na tački ključanja i da donesete zaključak koji svi, osim vlasti, odavno znaju?

Od onoga što misli tri miliona građana, međutim, uvijek je bilo važnije šta zbore ljudi iz vrha vlasti. Na primjer, Dragan Čović! On vedri i oblači, stvara i razara, muti i bistri. Građani su samo publika koja može da plješće ili da negoduje.

Da nas već bezbroj puta nije obmanuo, u Čoviću bismo, ohrabreni, nakon navedenih izjava prepoznali zdravog, dobronamjernog političara. Svaku stopu koju kroči zlatom bi mu optočili, samo da sa pomenutog zaključka pređe na djela koja iz toga logički proističu.

Lukav je Latin, ali ni javnost nije baš sišla s uma. Niti političarima vjerujemo kad obećavaju niti kad se posipaju pepelom, priznavajući da njihova noga pritišće kočnicu našeg života i ukupnog razvoja.

Vjerujemo, u stvari, Čovićevoj ocjeni “da se nastavlja politika da jedno obećavamo, a ništa konkretno se ne dešava”. Jedino što mu ne vjerujemo, to je da je ovakvo njegovo priznanje izraz želje da se vlast ozbiljnije pozabavi problemima države i građana. Prije će biti da on time ugađa neki nama nevidljivi politički, nacionalni ili korupcijski pazar, u koji su se, nakon kamiona i aviona, umiješale i kladionice.

Sve je u ovoj državi pod kočnicom, kako reče Čović, jer ne funkcioniše nijedan nivo vlasti – državni, federalni, kantonalni, iako je akcioni plan sačinjen, opečaćen i javno predstavljen. A onda gurnut u fioku!

U čemu je tajna? Zašto se, nakon slavodobitnih usklika da smo od Brisela dobili pohvale i nezadrživo prokrčili put ka skorom sticanju kandidatskog statusa za članstvo u Evropskoj uniji, sve najednom pretvara u sapunicu? Čović priznaje da se ništa ne radi na realizaciji tzv. master plana i ekonomskih reformi, pogotovo privrednog uzleta. Kako kaže – umjesto da idemo ka rješavanju tekućih pitanja “koja smo obećali raditi dinamičnije”, na političkoj sceni se analizira ono “što nas razlikuje, a ne ono što nas približava“.

Sve ovo zvuči tako nevino, logično, dobronamjerno i zabrinuto. Ali samo zvuči, jer to nije izraz iskrene brige za boljitak države kojom Čović i društvo kormilare. Adresa kojoj je on poručio da više ovako ne ide nije javnost, nisu građani, nisu ni njegovi Hrvati; ovo je poruka, prije svega, bošnjačkim političkim liderima da je krajnje vrijeme da urede međusobne
razmirice.

Na kladionicama je sigurno zapelo. Još na ponečemu frcaju varnice i pedantno se mjeri je li se svako podjednako osladio. U svakom slučaju, ono što je uslov da vlast krene ozbiljno da vlada nema izraženu društvenu, nego isključivo privatnu i klanovsku dimenziju. To je “ono što nas razlikuje”, indirektno priznaje Dragan Čović. A dok se to ne sredi, dok se svaki pfenig ne usmjeri u tačno određeni stranački i lični džep, ne može se ni korak naprijed.

Nije taj Čović nimalo naivan. Uvijenim rječnikom, on pokušava da iznudi naklonost javnosti prema dogovoru po svaku cijenu. Raskrčmite te svoje prljave novce i napokon krenite i za nas nešto da radite – odjek je koji on nastoji da dobije od nervozne javnosti, koja je potpuno svjesna da neće dobiti ni najmanjeg zalogaja prije nego što kolovođe dobro napune svoj stomak.

Lukav je Čović, ali ni javnost nije baš sišla s uma. Niti političarima vjerujemo kad obećavaju niti kad se posipaju pepelom, priznavajući da njihova noga pritišće kočnicu našeg života i ukupnog razvoja

Sve ovo je, u stvari, nova epizoda dobro znane stare priče. Razlika je samo u tome što su se, na primjer, SDA i HDZ ranije znatno brže dogovorali o podjeli plijena. Ovaj put se to, ko zna zašto, zavuklo duže no ikad. I ne vidi se naznaka skorog međusobnog dogovora, čim Čović u pomoć poziva javnost sa svojim velezabrinutim porukama i zaključcima. Osobito je znakovito da to čini dan-dva prije novih razgovora u četiri oka sa Izetbegovićem i Radončićem.

Šta bi vam bilo draže: da tikva pukne ili da se pajtaši samozadovoljno zagrle nakon konačno ugovorenog pakta?

Mislim da je ono prvo u interesu građana. Dok ta profiterska halka ne pukne, ni nama ljepša zora neće da svane. Zar vjerujete da će, nakon što sebe nadolme, Čović i vladajuće društvo odista poraditi na onom famoznom “master planu” i dugo čekanim reformama?
Ne množite iluzije, neće to oni ni tada uraditi, kad eventualno riješe sve svoje novčane razmirice. Prošlost njihovih odnosa najbolji je svjedok da nakon što nešto za sebe učine, jedino što dalje rade je da opet rade samo za – sebe. I tako ukrug, duže od dvije decenije.