Dobra svađa bolja od lažnog prijateljstva

Bolje je živjeti s nemilom i teškom istinom nego sa slatkom laži, i u kolektivnom i u ličnom životu. U tom smislu, visoko cijenim iskrenost inače ne odveć politički mudre hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je ovih dana u Vukovaru hladno konstatovala da Hrvatska i Srbija nisu prijateljske države. Jesu komšijske, ali ih dobrosusjedstvo ne odlikuje od trenutka osamostaljivanja bivših jugoslovenskih republika.

Ne znam šta je gospođu predsjednicu navelo da odstupi od šupljeg fraziranja kojem je ranije i sama pribjegavala, ružičastim bojama oslikavajući odnose između dvije zemlje. Time je nastavljala putem koji su sa predsjedničkih funkcija utirali bivši čelnici Hrvatske i Srbije, ponajviše Ivo Josipović i Boris Tadić. Da je bilo po njihovim riječima, Zagreb i Beograd davno bi bili zbratimljeni.

Gorka je, ali nedvojbena istina da ni danas, tridesetak godina nakon velikog jugoslovenskog zemljotresa, među državama i narodima koji su međusobno ratovali nema dovoljno međusobnog razumijevanja i saradnje, a kamoli sloge i ljubavi. Neće u tren oka ovdje izbiti nikakav novi rat, kako poneko ponekad uzvikne, ali još će puno mutne vode proteći balkanskim rijekama prije nego što zavlada dobrosusjedstvo i međusobno prijateljstvo.

Sve ovo odnosi se i na naše odnose sa Srbijom i Hrvatskom. Koliko god bilo potrebno da se nekadašnja užarena temperatura spusti, toliko nas realnost tjera na zaključak da se to ne dešava ni blizu brzo i opipljivo koliko bi svima ovdje trebalo i svima koristilo. Otud, bar po mom mišljenju, imamo samo štetu od licemjernih izjava političkih lidera o kobajagi dobrim i sve boljim odnosima, pogotovo od njihovih “srdačnih” poljubaca i zagrljaja.

Nesumnjivi šampion u širenju ove vrste obmana i laži svakako je srbijanski vođa Aleksandar Vučić, s čijeg jezika neprestano teku med i mlijeko. Drugi to olako prihvataju, izazivajući u javnosti samo podsmijehe. Pa, pored očiju i ušiju, nismo ni slijepi ni gluhi da ne vidimo i ne čujemo šta se ovdje zbiva, ko kome i kako pokušava da podmetne i zapapri, a sve u ime tobože nezaustavljivog procesa mirenja i novog drugovanja.

Za mir, dobrosusjedstvo i istinsko prijateljstvo potrebno je da se otvoreno, oštro i konkretno razgovara o međusobnim razmiricama, da se radi na njihovom otklanjanju, a ne ovako kako se to sada čini – na zataškavanju stvarnog stanja. Utoliko i pomenutu ocjenu predsjednice Hrvatske treba doživjeti kao pokušaj da se jedan takav proces konačno pokrene, da se u popravljanje međusobnih odnosa krene od neumitne istine da ti odnosi nisu nimalo dobri, a kamoli prijateljski.

Nešto slično već nam se jednom obilo o glavu. Činjenica je, doduše, da su u socijalističkoj eri međunacionalni odnosi svuda po Jugoslaviji doživjeli napredak, u nekim fazama i procvat. No, nikad se to nije desilo u mjeri u kojoj je sa političkih govornica poručivano i zaključivano: da smo stigli u raj bratstva i jedinstva. Uspavanim u toj službeno proklamovanoj neistini stoga nam se i moglo desiti ono veliko klanje, praćeno iskrenim i ogromnim iznenađenjem većine građana tadašnje socijalističke zemlje. Kako to da se bratstvo-jedinstvo najednom izvrgne u surovo bratoubilaštvo i nacionalnu mržnju neviđenih razmjera?

To se moglo dogoditi samo u jednom slučaju: da međunacionalni odnosi i nisu bili baš tako dobri kao što se govorilo. Još za Titovog života na površinu su izbijali opasni nacionalni sukobi, rasplamsavane stare razmirice i oživljavane nekadašnje mržnje, pa i teritorijalne pretenzije. O tome se, međutim, ćutalo, socijalistička vlast nije znala da se iznese sa vlastitom izmišljotinom o velikom zajedništvu i granitnom bratstvu-jedinstvu.

A da je uistinu bilo tako čvrsto, zar bi se očas razbilo u paramparčad, kao što se razbilo?

Svaka istina bolja je i od najljepše laži. Samo s tom istinom, čak i sa dobrom svađom umjesto lažnog prijateljstva, možemo kročiti naprijed, u bolje međusobne odnose, prave prijateljske i dobrosusjedske. Ako je, u ovoj fazi, ustvari, ikome do toga stalo! Jer, od raspirivanja međusobnih neprijateljstava vrhuške na vlasti, u svakoj od pomenutih zemalja, dobro žive i obnavljaju svoje mandate. Kad god im državni poslovi krenu nizbrdo, oni se late priče o nacijama i starim nesređenim računima, vraćajući sve na one niske grane otprije skoro tri decenije.

No, to je već druga tema.