Bolje ilegalno živ, nego legalno mrtav

Država nikoga nije učinila srećnim. Ali je, zato, mnoge unesrećila svojom nebrigom, nestručnošću i lijenošću u organizaciji i uređivanju društvenog života.

Među takvim državama je i ova naša “država na guranje”. Pri tome se najmanje misli na njeno rogobatno ustrojstvo, na neprestane konflikte između različitih nivoa vlasti, na nacionalna prepucavanja bez kraja, a počesto i bez ikakvog racionalnog smisla.

Ogroman problem za građane Bosne i Hercegovine sadržan je u elementarnoj nefunkcionalnosti te države. Ona puževim korakom ide ka rješavanju nekih ljudima životno važnih potreba od kojih, ponekad, može i sam život da dođe u pitanje.

Osjetio je to na svojoj koži student sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, mladić iz Zavidovića, 21-godišnji Irfan Ribić, kome je prije dvije godine dijagnosticirana multipla skleroza. Uobičajena terapija nija rezultirala poboljšanjem njegovog zdravstvenog stanja; štaviše – pao je u kolica i praktično ostao bez vida.

Za preokret u svojoj borbi sa opakom bolešću Ribić je bio prinuđen da ode s one strane zakona. Uprkos zabranama i rigoroznim kaznama, koje su predviđene za konzumente narkotika, on je krenuo u ilegalno liječenje uljem kanabisa. Nabavljao ga je u inostranstvu, izlažući ogromnom riziku one koji su mu krijumčarili, pokazaće se, spasonosnu supstancu.

Ljekoviti učinak bio je od početka ohrabrujući, da bi ljekari na kraju Ribića nazvali “medicinskim fenomenom”. Njihovi pregledi su, naime, potvrdili da se bolest povukla, da je u ovom slučaju imala maksimalni učinak.

Zahvalan ulju kanabisa, Ribić danas ne skida majicu sa natpisom iz naslova ovog teksta. Svakome ko boluje od najtežih bolesti on preporučuje da isproba i ovu varijantu: Bolje ilegalno živ nego legalno mrtav!

Umjesto da u najkraćem roku ukloni prepreke za medicinski tretman uljem kanabisa, naša vlast ide pješke, provodeći dugotrajne i potpuno bespotrebne procedure

Sarajevski student nije jedini kome su se na ovaj način otvorila vrata zdravlja. No, jedan je od rijetkih koji o tome govori, čak i za medije, vatreno se zalažući za legalizaciju upotrebe marihuane, odnosno ulja kanabisa u medicinske svrhe. Ostali uglavnom ćute, svjesni da su u životu ostali “nelegalno”, s obzirom da je ulje kanabisa u BiH na listi zabranjenih, opojnih sredstava, čije posjedovanje i upotreba su zakonski kažnjivi.

Kao i u svemu, i u ovome BiH puževim korakom tapka za normalnim svijetom. Da ne idemo dalje od susjedstva, u Hrvatskoj je, na primjer, upotreba ulja kanabisa u medicinske svrhe legalizovana još 14. oktobra 2015. Kako bi legalizacija bila moguća, komšijska vlada je morala promijeniti Pravilnik o mjerilima za razvrstavanje lijekova te o propisivanju i izdavanju lijekova na recept. Nakon toga, medicinsku marihuanu na recept su mogli dobiti oboljeli od multiple skleroze, karcinoma, epilepsije i AIDS-a.

Sredinom prošle godine u Srbiji su u legalni promet puštena četiri preparata na bazi ove supstance, Slovenija je takođe uklonila barijere, o razvijenijim evropskim državama da i ne govorimo. Čak i kod nas se nešto pomaklo: nadležni najavljuju da bi legalizacija mogla da se dogodi krajem ove godine!

Umjesto ohrabrenja, međutim, ovo je još jedan dokaz koliko vlast u ovoj državi vodi malo računa o ljudskim životima. Umjesto da u najkraćem mogućem roku ukloni prepreke, ona ide pješke, provodeći dugotrajne i, u ovom slučaju, bespotrebne procedure.

Čemu, na primjer, služi formiranje Ekspertske radne grupe pri Vijeću ministara BiH, nego gnjavaži i zavlačenju? Zašto su nam potrebna mišljenja ljekara određenih medicinskih struka, kad je znatno razvijeniji svijet o ovome već sve rekao, a primjeri poput Ribićevog zorno potvrđuju ozdravljujući učinak?

Mislim da nije zlonamjerno reći da svo ovo zavlačenje, u stvari, jedino služi u svrhu naplaćivanja visokih honorara, ne samo članova Ekspertske grupe i njihovih “savjetnika”, nego i dijela državne administracije koji “prati” ove aktivnosti. A to što ceh plaćaju bolesnici, neki i životom, to njih nije briga. U trenu će oni ovakve primjedbe proglasiti neumjesnim, a sporost u jednom iznimno važnom poslu pravdaće tzv. pravnom državom, odnosno potrebom da se prođu sve predviđene procedure.

Pametnoj i humanoj državi, koja brine za svoje građane, te su procedure ponekad, kao u ovom slučaju, apsolutno nepotrebne. Takozvana “dobra praksa” iz drugih zemlja dovoljna je da se neke mjere donose i preko noći, posebno u takvim oblastima kakva je zdravlje.

Čak i površni uvid u ono što se sa uljem kanabisa dešava u Evropi, pruža dovoljno informacija o svemu što je potrebno. Čak i o načinu na koji se spriječavaju zloupotrebe, odnosno sadnja i prerada indijske konoplje.

Kad je njena upotreba u medicinske svrhe legalizovana u Italiji, na primjer, nadzor nad poljima kanabisa povjeren je vojsci. Pa je i to pitanje riješeno, jer je državi bilo stalo do toga da žurno pomogne svojim oboljelim građanima.

Našu vlast sigurno ćemo čekati do kraja ove godine, i to najmanje. Toliko toga je dosad obećavala, pa nije na vrijeme ispunjavala, da joj ni sada ne treba vjerovati. Pogotovo zato što se pravi posao ni od čega, od onoga o čemu su mnogo pametniji od nas sve važno već kazali.

Ne bi me začudilo da, nakon pobjede nad zloćudnom bolešću, ostvarene ilegalnom metodom, u ovom ruglu od države neku kaznu ne zaradi i mladić koji se ne plaši da o tome javno govori. U pomenutu Ekspertsku radnu grupu svakako ga neće pozvati. Jer, njima ne trebaju dokazi: njima su potrebni samo prljavi honorari, naplaćeni makar i po cijenu života onih oboljelih sugrađana koji nisu snalažljivi i kuražni kao što je bio Irfan Ribić.