Koliko će još civila izginuti u ratu protiv terorizma?

Bombaški krvavi pir u Mančesteru još jedan je u nizu terorističkih zločina koji su zaprepastili planetu. Zasad su prebrojane 22 žrtve, uz šezdesetak ranjenih, koje se pridružuju već podugačkoj listi civila koji su izgubili život u jednom od dosad najdužih svjetskih ratova – u ratu s terorizmom. Spirala bezumnog nasilja krenula je od njujorških tornjeva prije 16 godina, gdje će i kad stati – ko zna.

U svakom slučaju, još se u ovom velikom ratu ne vidi pobjednik. Napadači ne pokazuju znakove posustajanja niti slabljenja njihovih zločinačkih mreža. S druge strane, snage odbrane i odvraćanja mobilnije su i opremljenije no ikad.

Čovjek je danas, posebno na Zapadu i na Bliskom istoku, gdje terorizam najćešće podiže glavu, životno ugrožen maltene svakog trenutka i na svakom mjestu. Odavno je, zbog toga, prisutna i panika, ljudi postaju neuporedivo oprezniji no prije, a policija i druge sigurnosne službe neprestano uvećavaju svoje brojno stanje, sve bolje se naoružavaju i opremaju, a nivo kontrola u javnom životu postao je gotovo totalan.

Mislim da je blizu dan, ako se ovako nastavi, da će pod obavezu pretresa i pooštrene kontrole potpasti i državnici. Obični ljudi već svakodnevno na svojoj slobodi kretanja osjećaju da ratno stanje traje, oduzimajući građanima i ličnu komociju i psihički mir.

Rat protiv terorizma već je, kao posebna vrsta, zauzeo mjesto u istoriji i teoriji ratovanja po tome što u njemu najrjeđe ginu vojnici, oni koji su u pravilu gubili živote u “normalnim” bitkama i sukobima. Ogromnu većinu žrtava danas čine civili, što ovaj rat čini još zvjerskijim od drugih.

Obzirom da su civili preuzeli ulogu vojnika, pitanje je da li se i na njih primjenjuje jedno od najstarijih pravila ratovanja, To je utvrđivanje, prije ukrštanja oružja, takozvane “podnošljive mjere žrtava”. Vojskovođe su prije svake bitke pravile takve proračune kojim se, jednostavno kazano, utvrđuje koliko iznosi najveći broj vlastitih žrtava, e da bi se nakon određene bitke ili rata moglo zamahnuti zastavom pobjede.

Specifičan po mnogo čemu, rat protiv terorizma drugačiji je i u ovom aspektu. Krajnje je teško izračunati tzv. podnošljivi broj žrtava, kad se ne zna koliko je uopšte vojnika, odnosno civila na frontu. Kako stoje stvari, barem na Zapadu u na Bliskom i Srednjem istoku, glavnim poprištima ovoga rata, praktično je svaki čovjek potencijalna žrtva. Stoga, ako bi, na primjer, “podnošljivi” broj žrtava bio deset posto, ima da nam se zavrti u glavi.

Zasad mjerene u desetinama hiljada, žrtve terorizma tada bi se mogle izražavati i u milionskim ciframa. Ko zna koliko će ovo da traje i da li nam, i pored već sada nepodnošljive učestalosti, možda prijeti još veći teroristički val.

Za pobjedu u ratu protiv terorizma već su angažovani resursi možda veći nego i u jednom dosadašnjem ratu. Gotovo cijela planeta u stanju je danonoćne pripravnosti. Antiteroristički arsenali i ljudstvo stalno se unaprijeđuju ili uvećavaju, ali je utisak da tim sredstvima pobjeda teško može biti izvojevana.

Međunarodne vojne intervencije u Iraku i Afganistanu, a potom opšta klanica u Siriji, obilježene su agresivnim i ubilačkim akcijama Sjedinjenih Američkih Država i njenih zapadnih saveznika te Rusije i Turske

Čarobni štapić za iskorjenjivanje terorizma ne postoji. Dosad korištena sredstva pokazuju da nisu dovoljna za pobjedu nad fanaticima. Ni njihovo dalje uvećavanje ništa ne garantuje. Mora se, stoga, u ovaj rat uključiti i nešto potpuno novo, nešto što dosad nije korišteno, a što bi moglo uvećati izglede da se ova pošast savremenog svijeta odstrani ili smiri.

To dosad nekorišteno sredstvo tiče se uzroka nastanka i bujanja terorizma, u obliku kojem danas svjedočimo. Međunarodne vojne intervencije u Iraku i Afganistanu, a potom opšta klanica u Siriji, obilježene su agresivnim i ubilačkim akcijama Sjedinjenih Američkih Država i njenih zapadnih saveznika te Rusije i Turske. U tim intervencijama već je pobijeno na milione ljudi, među kojim i masa civila. A upravo to dalo je dosad neviđeni zamah regrutaciji u terorističke grupe i organizacije.

Iako je teroristima već odavno pomućen razum, ono što je preostalo govori o njihovim osvetničkim motivima, o spremnosti da se ovim vidom borbe pokuša sasjeći agresivni međunarodni intervencionizam. Stoga je jedna od terapija za teroristički karcinom svakako sadržana i u nastojanjima, kojih sada nema, da se ti uzroci bujanja terorizma umanje ili potpuno uklone.

Mislim da bi jako ozbiljni mirovni razgovori o Siriji, na primjer, sa kratkim rokom za zaustavljanje krvoprolića, začas demobilisali neuporedivo više terorista nego što to mogu sve sigurnosne službe svijeta. Ako bi se, nakon Sirije, i drugi sukobi na Bliskom i Srednjem istoku krenuli rješavati na način drugačiji od ovoga koji se danas koristi, velika je vjerovatnoća da bi to dalje smanjivalo terorističku radikalizaciju, brojnost i snagu te paklene mašinerije.

Dosadašnji tok rata protov terorizma obilježen je borbom sa posljedicama. Prevage još nema. Za nju je potrebno okrenuti glavu i ka – uzrocima. Ukoliko se to ubrzo ne učini, sasvim je realan strah od novih “mančestera”, ali i od zaključka da vrhovno zapovjedništvo svjetske borbe protiv terorizma negdje u potaji ipak čuva i papirić sa “podnošljivim brojem” civilnih žrtava.

Takva pobjeda nad terorizmom, plaćena krvlju novih civila diljem svijeta, bez sumnje bi bila – Pirova. To je pobjeda, kako govori istorija, za koju se plati prevelika cijena, koja pobjedniku nanese više štete nego poraženom. Uostalom, nakon jedne takve bitke, epirski kralj Pir je rekao: “Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni.”

Je li svijet od terorizma već toliko pretrpio da već sada možemo zaključiti da će i konačna pobjeda, kad god do nje da dođe, biti – Pirova!