franjo šarčević
Kako je korupcija strukturno ugrađena u visoko obrazovanje
Ovaj suptilni oblik korupcije neiskorjenjiv je jer je isprepleten sa cjelokupnim sustavom i cjelokupnim društveno-ekonomskim ambijentom. I nije tako samo kod nas
Nekada je na fakultetima u Bosni i Hercegovini bilo jako puno korupcije: o tome postoji ne samo bezbroj osobnih svjedočanstava, nego i dokazi formalno-pravne valjanosti. Pod tom korupcijom podrazumijevamo njezin najprimitivniji i najbolniji oblik: kupovinu, odnosno prodaju ispita.
Prije nekoliko dana, u tuzlanskom podcastu Radion gostovao je Nedžad Ibrahimović, profesor s Univerziteta u Tuzli. Voditelji su ga podsjetili na period od prije deceniju i pol i više, kada je Ibrahimović vodio velike bitke protiv korupcije na Univerzitetu.
Od tada su se stvari uveliko promijenile. Kako i on primjećuje, danas takve korupcije nema u mjeri u kojoj je postojala prije 15-ak godina: fakultet, izgleda, više nije interesantan, ispiti više nisu važni i polažu se često kroz jedan drugi, suptilniji oblik korupcije. Naime, studenata je sve manje i manje, na mnogim odsjecima i smjerovima ima ih jedva dvocifren broj na prvoj godini i jedva pozitivan broj na višim godinama.
Sve manje studenata, sve niži kriteriji
E, ako profesor ima dva-tri studenta na predmetu ili godini i ako oni ne prođu, onda će biti upitna sljedeća akademska godina i njegova plaća, a to jednostavno dovodi do – da skratimo priču, shvatili ste – urušavanja kriterija i snižavanja zahtjeva koji se postavljaju. Ako od prolaznosti nekome zavise posao i plaća i ako će taj netko zbog posla i plaće, dakle zbog gole egzistencije, tu prolaznost ovako ili onako osigurati, onda najmanje tog pojedinca možemo kriviti za prekršaj – on, naprosto, samo igra igru po postavljenim pravilima. Sama pravila i sistem koji ih postavlja su ono što generira korupciju – ne, razumjeli ste, onaj zločinački oblik korupcije kada se ispiti kupuju i prodaju za novac, već ovaj tihi oblik, u kome za kupovinom i prodajom nema ni nekoga naročitog interesa: oni su kupljeni i prodani već kroz pravila po kojima se radi i kroz zahtjeve koji se nastavnicima postavljaju.
Naravno, svatko nosi svoj dio odgovornosti i ne mogu se nastavnici potpuno oprati činjenicom da je sistem takav i da su takva pravila. Svatko nosi odgovornost i krivicu bar u onome dijelu u kojem ne reagira na loše pojave i ne propituje ih, bar u tome da ide linijom manjeg otpora, bar u tome da izbjegava ulogu javnog intelektualca.
Međutim, prostor za reagiranje, za udaranje kroz linije težeg otpora, za javno-intelektualni angažman prilično je sužen i može se razumjeti zašto su mnogi demotivirani za to i zašto je jako malo ljudi iz akademskih/univerzitetskih krugova koji jesu intelektualci. Jednostavno, jako je mnogo administrativnih zahtjeva koji se pred nastavnike postavljaju, a od ispunjavanja tih zahtjeva zavisi njihov posao; drugim riječima, na jedan strukturni način su egzistencijalno ucijenjeni.
Šta kaže Zakon o visokom obrazovanju
Profesor Ibrahimović dobro je primijetio da su profesori na univerzitetima danas skoro pa prekarni radnici (precarius na latinskom znači nesiguran): ukoliko ne ispune administrativne, „papirološke“ zahtjeve, mogu izgubiti posao.
Zato se, u najvećem broju, ljudi, razumljivo, trude da ispune sve te „papirološke“ zahtjeve.
Primjerice, ako Zakon o visokom obrazovanju kaže da je za izbor u zvanje redovnog profesora potrebno imati najmanje osam naučnih radova objavljenih nakon izbora u zvanje vanrednog profesora, onda je razumljivo da će većina ljudi odustati od dubokog i dugotrajnog znanstvenog istraživanja (koje zasigurno ne garantira osam naučnih radova objavljenih za pet godina) i orijentirati se na pronalaženje načina da se proizvede osam naučnih radova, ovakvih ili onakvih.
Ako Zakon kaže da je za izbor u to zvanje potrebno još imati „uspješno mentorstvo najmanje tri kandidata za stepen drugog ciklusa/integriranog studija odnosno ekvivalenta i jednog kandidata trećeg ciklusa studija odnosno ekvivalenta“, možemo li očekivati da će vanredni profesori nekim studentima drugog ciklusa odbiti njihove master radove? Ili još gore, obratno, možemo li očekivati da će se vanredni profesor potruditi da netko kod njega doktorira, pa kako bilo?
Ako se od vanrednog profesora zahtijeva, kao jedan od uvjeta za njegovo napredovanje i očuvanje radnog mjesta, da je netko kod njega doktorirao, sasvim je lako pretpostaviti da će se do nekih doktorata dolaziti brzo i lako: jer se profesoru žuri.
Ako Zakon, između ostaloga, kaže još da je potrebno za izbor u zvanje koje uzimamo kao primjer imati i „dvije objavljene knjige“, onda je jasno da ćemo dolaziti do toga da se mnoge knjige pišu samo zato jer se moraju pisati: na brzinu, sklepano, često kao zajednički rad velikog broja (ponekad čak i dvocifrenog) autora, bez duha i bez ikakve potrebe za njima.
Ovaj oblik korupcije neiskorjenjiv je jer je isprepleten sa cjelokupnim sustavom i cjelokupnim društveno-ekonomskim ambijentom. I nije tako samo kod nas: u različitim oblicima, kroz diktaturu administrativno-birokratskih uvjeta i diktaturu kapitala (gdje se akademski radnici procjenjuju po „impactu“ na privredu i po privlačenju novca, često dakle po sposobnosti za mešetarenje, a ne po sposobnosti za spoznaju) – on je dominantan i na mitskom Zapadu.
U teškoj saobraćajnoj nesreći poginula jedna osoba, tri povrijeđene 