Kako je CIK etnički podijelio BiH

Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK) je 18. decembra 2018. godine donijela odluku o načinu popunjavanja Doma naroda Federacije BiH prema kome će se raspodjela mandata iz kantonalnih skupština u FBiH vršiti prema popisu iz 2013. godine, s tim da će iz svake skupštine u Dom naroda ući po najmanje jedan delegat iz svakog konstitutivnog naroda, ukoliko je kao takav izabran u kantonalne skupštine (princip 1-1-1).

Uputstvo CIK-a stupa na snagu 22. decembra, po objavi u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine.

Istog dana kad je CIK donio svoju odluku, ona je naišla na neodobravanje svih „strana“. Na „hrvatskoj“ strani Federacije, točnije u HDZ-u, smatraju „da je ova odluka neustavna pa i nezakonita“. Kako je navela Borjana Krišto, zamjenica predsjednika HDZ-a BiH i predsjedateljica Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, „odluka Centralne izborne komisije BiH da se iz svakog kantona bira po jedan Hrvat, Bošnjak i Srbin posve je suprotna odluci Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić iz 2016. godine“, dodajući kako Posavski kanton s 36.000 Hrvata bira jednog zastupnika u Dom naroda, jednako kao i Bosansko-podrinjski kanton u kojem žive tek 24 Hrvata. HDZ-u smeta dakle princip 1-1-1.

S druge „strane“ Federacije, one građanske i bošnjačke, ova odluka naišla je na negodovanja i oštre proteste zbog toga što bi se koristio popis iz 2013. godine, a ne iz 1991, što je protivno i Ustavu Federacije BiH. Tu smatraju, između ostaloga, da je CIK na ovaj način „legalizovao etničko čišćenje izvršeno u ratu od 1992. do 1995“, „ovjerio plemensku BiH“, ova odluka nazvana je i decembarskim Udruženim zločinačkim poduhvatom … tvrdeći da bi se trebao koristiti popis iz 1991. dok se god u potpunosti ne provede Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma.

Ostavimo po strani sve pravne zavrzlame vezane za ovu odluku, tj. prepustimo ih pravnim stručnjacima. Upečatljivo je da je CIK maltene proglašen instancom koja je etnički podijelila BiH. Stvara se u javnosti dojam da je nakon ove odluke CIK-a zabetonirana etnička podjela naše zemlje i da je CIK kriv za to. Uz naravno opravdanu sumnju prema namjerama i motivacijama članova CIK-a u cjelokupnom njihovom radu, kao i uz svjesnost činjenice da će na ovaj način HDZ BiH imati većinu hrvatskih delegata u Domu naroda, valja reći nekoliko zbilja očiglednih istina: Etnička podjela BiH nije se dogodila prije pet dana, nego prije 25 i više godina. Prihvaćanje popisa iz 2013. možemo gledati kao priznavanje trenutnog stanja u našoj zemlji, prihvaćanje realnosti. Da, desilo se etničko čišćenje u cijeloj zemlji, na ovaj ili onaj način, djeca koja su tada tek rođena danas su odrasli muškarci i žene i oni – osim ako nisu otišli na Zapad – žive u toj realnosti. Prihvatiti tu realnost i pokušati iz nje izvući najbolje ne znači legalizirati je i blagosloviti uzroke te realnosti.

Da još jednom potcrtam za one koji nenamjerno ili namjerno krivo čitaju, naravno da sumnjam da se članovi CIK-a vode time da iz sadašnje realnosti treba izvući najbolje – svakako ne mogu dokazati čime se vode, no situacija „na terenu“ jest blago rečeno etnički čista. Hrvata u Goraždu, za čije pravo da imaju svog delegata u Domu naroda se zdušno bore sarajevske stranke, ima 23 (čuo sam, neslužbeno, da je jedan od ona 24 umro). Doduše, i 1991. ih je tamo bio dvocifren broj. Bit će smak svijeta, uvjeravaju nas, ako se ne osigura da Hrvati iz Unsko-sanskog kantona imaju svog delegata u Domu naroda, a tamo – vodi se borba za pozicije između „Hrvata“ islamske vjeroispovijesti. Velika je briga tih stranaka i da Hrvati iz Sarajeva imaju delegate u Domu naroda, i hvala im, lijepo je to, no Hrvata u Sarajevu ima taman toliko da se potrefilo da će ih na ministarskim pozicijama u novoj Vladi Kantona Sarajevo biti tačno 0 (nula). Oko nule se kreće i broj Hrvata i Srba na mjestima direktora javnih preduzeća, direktora škola, a toliko su neophodni da na mnogim fakultetima sarajevskog univerziteta katolički i pravoslavni Božić nisu neradni dani.

Ne radi se tu naravno ni o kakvoj antihrvatskoj ili antisrpskoj uroti, za pozicije se – barem u načelu – biraju oni koji su najsposobniji, koji najbolje odgovaraju interesima kolektiva, a što među takvima nema nebošnjaka, kriva je prije svih statistika kroz činjenicu da ih ima malo u ukupnoj populaciji.

Slično možemo reći i za mnoge druge dijelove Federacije BiH. Gotovo da nema općine kojoj nije izmijenjen etnički sastav. Od Vareša do Livna, od Posavine do Konjica i Čapljine, nestala je srpsko-bošnjačko-hrvatska šarolikost. U etničkim torovima u kojima oni koji su većina organiziraju društvo isključivo prema svojim kodovima, a konstitutivnih i nekonstitutivnih manjina se sjete prigodničarski ili dekorativno, ako i to, živjeli smo više od dvije i pol decenije prije odluke CIK-a o načinu popunjavanja Doma naroda.

Hoćemo li i kako ćemo upotrijebiti sve zdrave snage da se obnovi multietničnost naše zemlje naspram trenutne troetničnosti, ne zavisi puno od odluke CIK-a niti od Doma naroda. Tu bi trebalo smanjiti nivo histerije, pogotovo ako je inspirirana manje stvarnom brigom za – u ovom slučaju – Srbe i Hrvate u Goraždu i Sarajevu, a više željom da se u jednom političkom tijelu ima zagarantirane pripadnike svojih političkih opcija, tj. „svoje“ Srbe i Hrvate. Problem je mnogo temeljitiji i trebalo se na njemu početi raditi i prije 18. decembra. Primjerice, da svi mi koji ne želimo troetničku već multietničku BiH krenemo državu stvarnog multietničkog uvažavanja graditi iz centra, da naše Sarajevo bude primjer i uzor ostatku države, da se i u nekim stvarima koje se ne tiču izbora delegata u Dom naroda ponašamo u skladu sa popisom iz 1991.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“