Kakav narod, takva i vlast!?

Iznenadio me ovih dana jedan naš umjetnik čiju pamet duboko poštujem. Ne mogu da vjerujem da je s njegovog jezika sišla izlizana, jeftina i plitka frazetina “kako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”. Mislio je, dabome, na ovdašnje građanstvo.

Često se ova fraza može čuti i pročitati, hvatajući u zamku čak i briljantne umove, dobronamjerne i čovječne ljude koji našu kolektivnu sudbinu doživljavaju kao ličnu bol. Znaju oni dobro da smrad stiže s vrha, od onih kojim je zanat da ljude obmanjuju, zavode, tlače i na svaki drugi način uprežu u kola svog ćara i interesa. No, dobronamjernik i vrli znalac odnosa u društvu često se zgade i nad ljigavošću, poniznošću, pokvarenošću, netrpeljivošću ili sebičlukom onog običnog, malog čovjeka koji – igrom velikih brojki – tvori narod, masu, građanstvo, puk kojeg na povodcu drže njegovi gospodari; ni od koga nametnuti nego baš od te gomile izabrani.

Nad tim izborom mnogi mudri i visoko moralni ljudi često se zgražavaju i zbog toga optužuju one koji drže olovku u biračkoj ruci. Nevaljale gospodare niko im ne nameće niti padaju s Marsa, ne izvlači ih ni đavo iz svog crnog šešira. Njihova imena na izbornim listama zaokružuju upravo oni koji od njih, ispostavlja se, kasnije stradavaju. Što bi se reklo: sam htio, sam se ubio!

U svojoj okolini, među običnim ljudima, primjećujemo iste mane koje odlikuju i vlast: od bezosjećajnosti za kolektiv do pohlepe i bahatosti, zadubljenosti samo u svoje zadovoljstvo i svoj džep. Oni koji to vide, u času razočarenja, kad se stropoštaju nakraj srca, zbog toga znaju pomisliti da smo isti kao naša vlast, kako bolju i ne zaslužujemo. Da je bolji narod, elem, bolji bi mu bili i gospodari.

Suviše su to brzi i plitki zaključci, koji ne uzimaju u obzir da i dvonožcu i stablu treba vremena da narastu, da se razgranaju i razmašu. Tek u tom procesu čovjek počinje da se izgrađuje kao građanin, tada od gline koju drugi mijese i sam postaje grnčar, onaj koji oblikuje i sebe i društvo i državu.

Riječju, prosvijećene vladare mogu birati samo politički prosvijećeni građani! Jesu li takvi današnji Bosanci i Hercegovci? Ako jesmo, onda smo stvarno zaslužili vlast kakva nam se već dvije decenije opetuje.

Stvar je, međutim, u tome što smo mi, kao građani, pojedinci, tačke koje tvore društvenu većinu koja potom bira rukovodeću manjinu, daleko od ove vrste prosvijećenosti. Mi smo tek u početnim razredima osnovne škole. Još mi nemamo pojma o tome kako se zida državna piramida, niti će nam to nekom čarolijom, na brzinu, otkriti oni koji tvrde da su te čudne građevine prvorođene baš kod nas, kraj Visokog.

Proces narastanja svjesnog, prosvijećenog građanina, koji zna svoja prava, koji do njih drži i zna da se za njih izbori, dug je kao drevni Put svile. Što više putuješ, to se cilj čini sve udaljenijim.

Sultanu i veziru nekad smo smjeli samo da se ponizno klanjamo, jer se za sitnicu moglo ostati bez glave. Bečki car, a potom i beogradski kralj strahovladom su gušili svaki pokušaj da se čovjek malo uspravi. I socijalizam je klimoglavce više volio od onih koji su umišljali da smiju da misle. A šta tek reći o višestranačkoj demokratiji koja nas je takođe odalamila močugom po glavi i, nasuprot pojedincu, obogotvorila filozofiju čopora – nacionalnog i vjerskog, dabome.

Da sve bude cakum-pakum, stigle su iz svijeta i te nevladine organizacije, sa suprotnim, “civilnim” idejama, koje i djecu uče da ih roditelji ne smiju isprašiti po turu, a kamoli da vladajuća vrhuška državu uređuje po svom kroju, i ne obazirući se na one koji tvore tu državu.

Ponešto se u ovom poraću, ruku na srce, i naučilo od te demokratske i građanske abecede. Ko zna, možda smo napredovali i više nego što se realno moglo očekivati u zemlji sa prošlošću kakva je naša, u kojoj se ne tako davno živjelo u plemenskim komunama i gdje se žena nije mogla udati sve dok ne nauči praviti pitu.

Uostalom, narodni bunt već je ovdje, nimalo pitomo, znao da iskezi zube. Manjina iz građanske većine savladala je početne lekcije iz samoodbrane, a nadati se da će ona biti sve masovnija i da će potom usvojiti i one složenije pouke, koje će građanina pretvoriti u ozbiljnu činjenicu.

E, tek s njom, sa narodom naučenim i ohrabrenim da se isprsi, opismenjenim da politički razmišlja, sposobnim da kontroliše vlast i promiče svoje potrebe, možemo doći do situacije u kojoj bi se moglo cijeniti jesmo li ista halaša kao i oni koji jašu na čelu naše kolone.

Ne slažem se, dakle, da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Jeste se i on u ovoj sveopštoj jagmi dobrano pokvario; tačno je to – ni brat sa bratom više ljudski ne bratuje, kvarni su se još prozlili, a i dobri se povijaju na vjetru siromaštva, nemorala, društvenog haosa i primitivizma.

To su oni koje često vidimo oko sebe, pa nas znaju zavesti na pomisao da se sve otisnulo niz klisuru. A nije: pravo čojstvo i čast, naša nada da ćemo izdržati i pobijediti, čuče u masi onih koji još samo stenju; niti se mogu niti znaju snaći, ali koji se polako uspravljaju u neumitnom procesu građanskog odrastanja.

Dokad će taj proces trajati, e to ne pitajte. Na tome – radite!