Je li domovinu lakše voljeti iz daljine?

Ovaj tekst nije analiza nego je više lamentacija, žalopojka nad zemljom čijoj se agoniji ne nazire kraj. Ne donosi ništa što dobar dio ljudi sam ne zna ili ne osjeća; i oni koji su otišli iz svoje zemlje – vođeni načelom: gdje mi je dobro, tu mi je domovina, i oni koji su još uvijek tu – bilo da su vođeni načelom: gdje mi je domovina, tu mi je dobro, bilo da nemaju gdje, bilo da im (ima i takvih) ovaj društveni poredak sasvim odgovara.

Ne postoji nijedan bitan segment bh. društva koji ne propada. Više radnih mjesta i bolji uvjeti rada? Za većinu ljudi, ništa od toga. Obrazovanje? Od osnovne škole do univerziteta i akademija svjedočimo sustavnoj degradaciji. Pored pada naučnih standarda i nastavnih kriterija, obrazovni sistem je okupiran nacionalističkim ideolozima i vjerskim mračnjacima koji promoviraju antinaučni diskurs i negiraju temeljne znanstvene činjenice. Za njih su fakulteti prije svega tvornica za proizvodnju svjesnih, bolje reći onesviještenih, pripadnika Nacije i za razvoj sofisterije za argumentaciju vjerski usađenog “znanja”, a onih koji se tome ne protive ili ne zabijaju glavu u pijesak sve je manje. Zdravstvo? Blago onima koji nemaju posla s našim zdravstvenim sistemom, slabo organiziranim, do apsurda birokratiziranim i do srčike korumpiranim.

Na sve to, sve je manje “biološke supstance” društva: doživljavamo demografsku katastrofu. Danas u medijima čitamo naslove poput “Ljudi u kolonama čekaju da napuste BiH: Ovdje skoro više niko ne želi da živi”, uz činjenice poput sljedećih: srednjoškolskih učenika manje je za preko 5 posto u odnosu na godinu ranije i za 26,500 u odnosu na prije četiri godine; po deseci tisuća ljudi napustili su državu i u ovoj i u prethodnim godinama. S nedostatkom djece, nakon svih borbi za nacionalne ekskluzivizme u osnovnom obrazovanju, suočavaju se i škole iz dviju pod jednim krovom. Koliko je nacionalnih škola pod jednim krovom u Njemačkoj?

“Politika treba uraditi ključni korak i poslati jasnu poruku da je BiH stabilna za život i rad”, istaknuo je jedan ekonomist. Šta politika u stvarnosti poduzima? Ne moramo ići u prošlost ni u to šta su naši političari radili i kakve su poruke slali prije mjesec dana. Dovoljno je pogledati posljednji jedan dan.

Gdje je i šta radi Dragan Čović? Eno ga u Zagrebu na proslavi 30. obljetnice osnutka HDZ-a, slaveći Božju providnost i Tuđmanovo vodstvo.

Gdje je i šta radi Milorad Dodik? Eno ga u državnoj posjeti u Mađarskoj, a po načinu na koji je predstavljena: u posjeti Viktoru Orbanu, koji s Dodikom osobno, kaže, vidi mnogo dodirnih tačaka.

Gdje je i šta radi Bakir Izetbegović? Eno ga lije suze za Mohamedom Mursijem.

Izgradnju čega u našoj zemlji možemo očekivati od ovih triju vođa? Kakav je uopće dogovor i ugovor moguć između političkih koncepata koji su tako nepomirljivo suprostavljeni. Da vas podsjetim, Tuđman, prvi demokratski izabran predsjednik Hrvatske, kome se HDZ BiH divi i uživo i na svojim službenim web-stranicama, Bosnu i Hercegovinu je vidio kao zemlju na tanjiru za diobu na troje i odgovoran je za mnogo zla koje nam je učinjeno.

Orban, premijer Mađarske? Nije sporno da se predsjednik BiH sastaje s premijerom Mađarske, ali taj susret, jasno je, ima drugu pouku: da jedan drugom daju podršku i iskazuju uzajamno divljenje – lideri koji dijele zajedničku viziju društva: ksenofobnog, netolerantnog i izrazito isključivog prema, prije svega, ljudima iz muslimanskog identitetskog kruga.

Mursi? Nije sporno da se izrazi žaljenje za eventualno netransparentnim sudskim procesom u Egiptu, kao i za bilo kojim umrlim životom, ali Izetbegovićevo pojanje o prvom demokratski izabranom predsjedniku Egipta koji je “izgubio život u borbi za prava i slobodu egipatskog naroda” zahvaljuje se činjenici da je Mursi bio lider Muslimanskog bratstva. Dijeli li to Izetbegović viziju društva koje zastupa ta političko-vjerska organizacija, koja se u teoriji zalaže za uspostavu islamske države u kojoj se vlada po šerijatu, po mogućnosti od Španjolske do Indonezije, čiji je slogan “Kur'an je naš ustav”, a u praksi je rodila mnoge terorističke organizacije, primjerice Hamas? Na to pitanje nek on odgovori, ali deklarativna priča o “evropskoj” i “sekularnoj” Bosni i Hercegovini ne ide s podrškom Muslimanskom bratstvu.

Šta bi se tuđmanist, orbanist i “brat” trebali i mogli sutra dogovoriti u BiH, ne računajući podjele fotelja u vladama i stolica u upravnim odborima? O čemu i o kakvom društvu i državi? Ljudi na ovaj ili onaj način vide da se nemaju tu čemu nadati, znali ili ne znali to artikulirati, također svjesni da ovakvo stanje može potrajati još stotinu godina.

I zato odlaze. Dakle, ne samo zbog lošijeg ekonomskog stanja, školstva i zdravstva, nego i zbog sveukupne društvene atmosfere, nesigurnosti, neizvjesne budućnosti i dominantnog javnog diskursa, mnogi samo zbog toga. Mnogi, iako nemaju financijskih problema, odlaze jer ne vjeruju da ovo četničko-ustaško-islamističko ludilo može roditi nešto dobro. Mnogi ljudi u četvrdesetima koje poznajem, usprkos činjenici da rade i primaju plaću, žale što nisu otišli prije 15-ak godina, ali su odlučni da urade sve – i planski rade na tome – kako bi njihova djeca imala priliku napustiti zemlju. Više od polovice mojih prijatelja napustilo je BiH. Odlaze Hrvati iz Livna i Hrvati iz Sarajeva, Bošnjaci iz Krajine i Bošnjaci iz Rame, Srbi iz Srpske i Srbi iz Federacije, svi Ostali iz svega. A dok selo gori, baba se češlja, vođena onom narodnom, lažnom kao i sve druge narodne, da je bolje da umre selo nego običaji: visoki političari i intelektualci vode ratove za interpretaciju prošlosti, prošlostoljetne i prošlovjekovne, nacional-historijska mitologija cvjeta, mediji se pretvaraju u kalendare za obilježavanje svih zabilježenih ratnih nesreća što ne liječi nego dodatno traumatizira ionako istraumatiziran narod, a – ljudi je sve manje.

Imamo li se pravo nadati čudu nakon kojeg će se stvari preokrenuti ka boljem? Veoma sam radostan ako imamo.