Ispod jedne afere, još mnoge vire!

O “aferi Radončić” već se može napisati roman ili snimiti filmski triler, iako smo daleko od njene posljednje i najvažnije riječi. No, tu je već mnoštvo signala, poruka i pouka koje tektonski potresaju našu političku scenu.

Iz obilja važnog i još važnijeg meni se, u ovom momentu, najzanimljivijim čini ono što pravo zove “trgovinom utjecajem”. Zvuči to tako bezazleno, u masi teških optužbi i kontraoptužbi iznešenih nakon hapšenja predsjednika SBB-a i osnivača “Dnevnog avaza”. Ali – kad uđemo u nutrinu te formulacije – ukazuje nam se jedna velevažna poruka ove afere.

Narod ju je davno sažeo u mudro upozorenje da zmija zmiju ne ujeda. Prevedeno na ljude, na vlast i centre moći, to bi značilo da oni, sve dok ima svima dovoljnog plijena, jedni na druge ne udaraju. No, ne rade to zato što znaju da dijele, što nisu pohlepni, gramzivi, neskloni da sve stave samo pod svoju šapu.

Oni su, jednostavno, realni i pragmatični; oni znaju da, ako podignu buzdovan, odmah mogu očekivati bejzbolsku palicu po svojoj glavi.

Možemo to uporediti i sa atomskim bombama. One odavno, među zavađenim velikim silama, nisu izraz nadmoći nego garant međusobnog nenapadanja. Nisi lud da mi pošalješ razornu raketu, kad znaš da ću ti odmah uzvratiti istom razornom mjerom. I odosmo i jedni i drugi u helać!

Šta se to dogodilo, u našem dvorištu, da se Izetbegovićev i Radončićev klan odluče za obračun najubojitijim oružjem, još je teško nazrijeti. Do prije nekoliko dana jedan drugom su ova dva čovjeka bili bratski bliski, još je samo falilo da zagrljeni uveče šetkaju sarajevskom Ferhadijom. Računala su obojica da jedan protiv drugoga imaju dovoljno kompromitujućih saznanja da se nijedan neće usuditi da drugoga izloži negativnim javnim, osobnim, pravosudnim i političkim posljedicama.

Radončić je iz pritvora odaslao neke optužbe zbog kojih bi, kad bi bile dokazane, Izetbegović trebao da mu pravi društvo u zatvorskom predvorju, a potom možda i među rešetkama

To je ono što nazivamo “trgovinom utjecajem”. Znam da me možeš sravniti sa zemljom, ali i ti znaš da ja imam dovoljno utjecaja da ti mogu odgovoriti istom mjerom. Znao je Fahrudin da Bakir ima na uzdi važne ljude iz pravosuđa, koji mogu zažmuriti na oba oka i praviti se da ne vide nečije aferime, ako šef tako hoće, ali i da mogu, bez valjanih dokaza, da skuhaju paprenu kašu kad god im se ćefne, odnosno kad to šefu zatreba.

Konja za trku uvijek je imao i Radončić. Znao je to dobro Izetbegović, i za Farudinove veze u pravosudnim, obavještajnim, medijskim i drugim važnim krugovima, kroz koje mogu na vidjelo da izbiju i vrlo neugodne optužbe po predsjednika SDA. Bili su obojica uvjereni da to može dovijeka da traje: dok jedan drugom “muda” drže kliještima, dok imaju “utjecaj” s kojim međusobno “trguju” bez straha od gubitka, nema ni šansi za kurcšlus i svađu, pogotovo ne za ljuti boj.

A, eto, izmetnulo se u krvavu bitku. Radončić je dopao u ruke istražnih organa, koji mu na teret stavljaju teške optužbe, spremni da ga pošalju na višegodišnju robiju, a samim tim i u politički aut.

Pošto je pakt o nenapadanju time raskinut, a Radončić misli da konce njegove golgote vuče Izetbegović, prestala je da važi i njegova bajramska “besa”, kad se sa Bakirom izljubio i otplesao koalicioni tango. U pravu ispadoše svi koji su to odmah nazvali “poljupcem smrti”.

Sa sudskog pretresa šef SBB-a pokrenuo je lavinu teških optužbi na račun Izetbegovića, njegovog klana i stranke. Ukazao je na neke stvari zbog kojih bi, kad bi bile dokazane, Izetbegović trebao Radončiću da pravi društvo u zatvorskom predvorju, a potom možda i među rešetkama. Javnost je s velikim zanimanjem saslušala i iščitala masu prljavština koje je navodno počinio Bakir Izetbegović, sve do leševa koje Radončić prebrojava u njegovoj avliji. On prijeti da će organizovati pres-konferenciju, na koju će dovesti žene i djecu Ramiza Delalića Ćele i Nedžada Ugljena, a potom pokazati dokaze o naručiocima njihovog ubistva. A za to su, po Radončiću, odgovorni Bakir Izetbegović i Osman Mehmedović zvani Osmica (direktor OSA-e), ljudi koje je još prošle sedmice Radončić okivao u zvijezde i kitio najljepšim epitetima.

No, kad tikva pukne, kad “trgovina utjecajem” prestane da funkcioniše, a kliješta na “mudima” popuste, eto javnosti mezetluka do mile volje. Ko zna šta će još Radončić da kaže tokom jednomjesečnog pritvora koji mu je određen? Ako neko puno zna, on je svakako taj.

“Afera Radončić” može se analizirati i komentarisati iz mnogo uglova, od posljedica po funkcionisanje vlasti i neminovnog komešanja unutar takozvanog “bošnjačkog političkog i nacionalnog faktora”, do posljedica koje ovaj slučaj ima po ukupnu političku i društvenu klimu u zemlji. Meni je, kako vidite, nešto treće zapelo za oko, nešto što prevazilazi, bar po mom mnijenju, dnevnopolitičke aspekte, nešto što ukazuje na iskonsku prirodu haosa, krize i kvazi-države u kojoj živimo. A to je utisak da smo dvodecenijski zatočenici interesnih grupa, organizovanih kroz stranke, koji djeluju kao saveznička oligarhija prije svega objedinjena onim što jedni o drugima znaju, a što ni jedni ni drugi ne bi voljeli da se o njima javno čuje.

Tako je prije šest godina zataškana i SDP-ovska afera “Reket”, jer je Lagumdžija u nekoj bučnoj, zadimljenoj kafani “objasnio” onima koji ga gone da i on na uzdi drže opasne kerove koje bi mogao da pusti prema onima koji žele da ga izvedu pred sud. Pa se sve pretvorilo u mjehuriće: niti su sumnje protiv Zlatka došle do suda, niti su njemu odani tužioci otvorili fasciklu sa kompromitujućim podacima o klanu koji se ustremio na tadašnjeg šefa SDP-a.

Ovdje je od logike puno više u prometu matematika moći; neki ljudi i neki klanovi, svojom snagom i umreženošću, puno su jači od pravde, morala, istine i tobožnje pravne države

Koliko je takvih afera, za koje svi znamo, a koje pravosudno ne postoje, zataškano u svim ovim godinama? Koliko je prljavljština i lopovluka “oprano” tokom “trgovine utjecajem” između najjačih političkih tabora i u Federaciji u Republici Srpskoj? Pa, ne priča narod uprazno da je rijetko ko, ko se primakao vlasti i centrima moći, ostao čistih ruku. Ovo je lopovska, nemoralna, antinarodna država u kojoj združena bratija svojim građanima, na slamčicu, krv pije već dvije decenije.

Eto to bi možda mogla da bude najveća društveno korisna tekovina “afere Radončić” – da se zmije konačno počnu međusobno ujedati! I da se ne čeka da nekom sklope lisice oko ruku da bi on prstom pokazao na one koji isto zaslužuju. Da je to učinio prije no što su ga paragrafi udarili po glavi i ugledu, i Radončić bi ovih dana djelovao neuporedivo uvjerljivije. S tim što, i pored toga, njegove teške optužbe na račun Izetbegovića treba da budu hitno i temeljito istražene.

Bilo bi to logično. No, dobro znamo da je ovdje od logike puno više u prometu matematika moći, da su neki ljudi i neki klanovi, svojom snagom i umreženošću, puno jači od pravde, morala, istine i tobožnje pravne države.