Helikopter, helikopter…

Sarajevo, vrtić.

Vaspitačica: Gdje su najljepše planine i rijeke?
Djeca: U Bosni!
Vaspitačica: Gdje su najslađi kolači?
Djeca: U Bosni!
Vaspitačica: Gdje su najsretnija djeca?
Djeca: U Bosni!

Iznenada, jedno dijete krene da plače.

Vaspitačica: Zašto plačes?
Dijete, kroz suze: Hoću i ja da živim u Bosni!

Neki se kunu da se ovo zaista dogodilo, neki prepričavaju kao gorak vic, ali svi jednako shvatamo poentu i nastavljamo da živimo u vicu. Ili što bi jedan moj prijatelj rekao, u nekoj izgubljenoj epizodi lošeg sitcoma.

“Dugotrajno robovanje i rđava uprava” su nas izgleda uspjeli ubiti u pojam i ubijediti nas da ne valjamo, i da od nas ništa dobro ne može biti. Od loše svakodnevnice krijemo se ili u beskrajnom kukanju kako je loše i kako ne može biti bolje, ili se branimo humorom praveći vic od svega što nam se događa. Prvi ja. Pa smo tako nedavni pad jednog od dva funkcionalna helikoptera koje imamo u sastavu Oružanih snaga, srećom bez ljudskih žrtava, propratili uz mnoštvo doskočica tipa “izroniće helikopter za one što ga vole” i ponudili rješenje u vidu povoljne nabavke tone riže za potrebe sušenja helikoptera…

“Sreća nemamo brod ili podmornicu, mi bi ih nekako na vrh nekog bora na Vlašiću nasukali…”, bio je jedan od mojih Fejsbuk statusa na tu temu, a na drugi sličnog karaktera među masom komentara u kojima su mi se svi pridružili sa sličnim šalama, jedan FB prijatelj kratko mi je napisao:

“Nije sve smiješno.”

Totalno je u pravu. I nije. Više je tragikomično, kao i ostale provale kojima svjedočimo proteklih godina. I promatramo ih iz “kuknjava tima” ili “humor tima”. I ne radimo mnogo da to promijenimo. Skoro da nema više ni protesta, sve je manje aktivista i pobjede se dobijaju uglavnom na mikrolokacijama. Poput one kada je mala, ali glasna i uporna grupa aktivistica i aktivista uspjela spriječiti uništenje izvora najjepše nam rijeke Une. Respect!

Nekada su me prilikom gostovanja u medijima potpisivali sa “novinar i aktivista”, ali danas nisam siguran u svoj aktivizam. Kao i u aktivizam mnogih sa kojima sam prije mnogo, mnogo godina pokušavao kroz svoje djelovanje podići svijest i pokrenuti pozitivne promjene. Ne želim reći da nismo uspjeli, ne želim reći ni da sada nema mnogo onih koji pokušavaju, ali sve mi se više čini da nemaju kome. Što kaže Rambo Amadeus, izgleda da je otišao svak’ ko valja, a oni koji nisu sigurno se već pakuju.

Ima li, ipak, nade za optimizam? Mislim da ima, baš kao kad zgodna Mary u filmu “Glup i gluplji” kaže Loydu kako su šanse da između njih bude nešto više jedan na prema milion, a on veselo podvrisne:

“Znači, kažeš mi da postoji šansa?!”

Postoji, možda čak i bolja nego što je Loyd imao kod zgodne Mary. Samo, moramo dobro poraditi na mentalitetu. Sad već pametujem, ili što bi mi neki prijatelji rekli “panjetujem”, ali mislim da možemo, i da moramo. I da više nemamo vremena da čekamo da neko drugi sve to uradi za nas. Ovaj put moramo sami.

“Naljepili” su me nedavno kad sam opet u jednom statusu šaljivog karaktera napisao kako smo među rijetkim zemljama koje nemaju medalju na Olimpijadi ni iz čega, pa ni iz badmintona koji vježbamo na izletima (šala, naravno). Očekivano i potpuno opravdano, spominjalo se nepostojanje adekvatne podrške sportistima i sportisticama, nepostojanje sistema, a javili su mi se čak i ljudi koji igraju badminton objašnjavajući kako je to ozbiljan sport iako sam i više nego svjestan toga. Svaki sport je ozbiljan i traži puno ulaganja, truda i odricanja, ali i vjere u sebe.

Traži pobjednički mentalitet koji su u nama ubili. Mi krenemo na utakmicu i nismo ni došli do stadiona, kreće pravdanje kako je protivnik respektabilan i kako ćemo se potruditi da primimo što manje golova. Ne znam kakve uslove i podršku da su igrači imali prije toga, oni su tu utakmicu već izgubili. Kao što je vjerovatno i mladić kojeg sam prije skoro deset godina slušao u tramvaju kako prijatelju dok se vraća s treninga govori kako je spreman za turnir, i kad ga ovaj pita hoće li osvojiti šta on kaže “ma, jesam spreman, ali da vidiš ovih Francuza…”.

Nisam bio siguran da li se bavi nekim borilačkim sportom da me ne prebije, ali mi je malo falilo da mu kažem: “Drug, ne moraš ni ići na to takmičenje…”. Taj razgovor me motivisao da se koju godinu poslije, sa svojih tadašnjih 115 kila, počnem baviti trčanjem kako bih dokazao da neću biti zadnji, i za dvije godine završim na Ljubljanskom maratonu sa rezultatom s kojim sam ušao u Top 50 bh. maratonaca za 2018. O tome je Nedžad Begović film snimio, pa da sad ne dužim, ali znači – može.

Kad je riječ o nepostojanju sistema, slažem se da ne postoji, u stvari još gore – postoji ali uglavnom ne valja, ali imam i jednu lošu vijest: Sistem smo mi. I mi smo ti koji moraju izgraditi sistem i atmosferu u kojima će Lana Pudar trenirati i uz sav svoj talenat i umijeće otići na Olimpijadu u Los Angeles 2028., i što bi tamošnje stanovništvo reklo, “ready to kick some asses”. I ostatak olimpijskog tima, također. I ovi što treniraju badminton da mi se ismiju 2028. i pošalju mi sliku sa zlatnim medaljama oko vrata. Pa, i fudbaleri da krenu u kvalifikacije za bilo šta spremni, i još važnije – uvjereni da mogu.

Ne kažem sad da se moramo odreći svojih drevnih vještina kukanja s jedne, i humora s druge strane, jedva čekam novu provalu pa da napišem status, ali moramo početi vjerovati da možemo, jer tek tada ćemo se i pokrenuti naprijed. Jesmo mala zemlja, hoćemo potopit helikopter ili ga prevrnuti na tlu, jebi ga takvi smo, ali smo mala zemlja ljudi koji vole kukati, zezati se, i ljudi koji mogu. Kad hoće. Imamo i planetarni Fazlijin hit o helikopteru koji je čak i američka vojska koristila u videu kojim promovišu najnoviju modernu letjelicu.

Najljepše planine i rijeke (i dalje) imamo, imamo i najslađe kolače, haj’mo se pokrenuti i uraditi sve što je u našoj moći da imamo i najsretniju djecu koja će da žive u Bosni. I Hercegovini, naravno.