Hag će ga znati

Vjerovatno ne znate ali SNSD ima svoj časopis za društvena/politička pitanja koji se zove “Argumenti” i za koji oni tvrde da je naučni. Časopis izlazi tri puta godišnje i besplatan je.

Piše: Srđan Puhalo

Urednik časopisa je Milan Ljepojević poznat po tome što je od Dodikovih predizbornih govora napravio njegova sabrana djela. Uredništvo čine visoki funkcioneri SNSD-a. Tiraž časopisa je 400 komada, ali možete ga čitati i na netu argumenti.info.

Uređivačka koncepcija je jednostavna, “to je na prvom mjestu primjenjena nauka. Analiza društvenih i političkih procesa u Republici Srpskoj, BiH, regionu, Evropi, Evroaziji i ostalom dijelu svijeta, te davanje šanse mladim autorima, pod uslovom da ispune standarde i kvalitet koji traži časopis Argumenti.”

Elem, nedavno je izašao aprilski broj ovog časopisa u kojem pored mnogo “zanimljivih” članaka jedan se posebno izdvaja, a napisala ga je istoričarka, senatorka Republike Srpske i članica Srpske akademije nauka i umjetnosti Jelena Guskova pod nazivom “Svjetsko ime srpski komandant general Mladić”.

Naravno da sam odmah krenuo da čitam tekst s nadom da ću otkriti nešto što do sada nisam znao ili što će rasvijetliti svjetsku slavu generala Mladića.

A nije da nema novine?

Recimo na 95. strani možemo saznati ideološki profil generala “Ratko je odrastao i studirao u socijalističkoj Jugoslaviji, bio je odan ideji bratstva i jedinstva svih naroda u zemlji, po nacionalnosti se smatrao Jugoslovenom. Po ubjeđenju je bio komunista, internacionalista, volio je Rusiju. U formularima je navodio da zna jedini strani jezik – ruski.”

Sa takvim stavom Mladić danas u Republici Srpskoj ne bi mogao dokučiti ni do domara neke osnovne škole, jer danas se u Republici Srpskoj Jugosloveni preziru, bratstvu i jedinstvu se podsmjeva, internacionalizam je dijagnoza, dok bi mu se kao olakšavajuća okolonost uzela ljubav prema Rusiji.

Na strani 101. saznali smo da je general Mladić “Najviše je volio „jagnjeće kare“, „drob sarmu“ i sve druge vrste sarmi, musaku, posebno sa patlidžanom, volio je pinđur, ajvar, pa čak i učestvovao u njihovoj pripremi. Išli smo kod moje sestre na vikendicu, tamo smo pekli paprike, i to je bio čitav ritual. Na deset različitih načina pripremali smo paprike i zimnicu. Od kolača najviše je volio vanilice i tulumbu.”

Ako izuzemo želju Guskove da očovječi generala i približi prosječnom Srbinu ili Rusu, ostaje nejasno kakve veze imaju sarma i pinđur sa njegovom planetarnom poznatosti?

Na strani 102. Guskova čitaoce tretira kao guske i u jednom pasusu obješnjava složena politička dešavanja iz 80-ih godina u socijalističkoj Jugoslaviji i sve one događaje koji su predhodili ratovima 90-ih.

“Tada se mnogo pričalo o srpskom nacionalizmu, njegova suština je definisana kao želja za unitarizmom. Međutim, treba uzeti u obzir činjenicu da se u Srbiji nacionalizam manifestovao kao „branilac” jugoslovenstva. Srbi, kao najveći narod u Jugoslaviji, koji su svoju državnost stavili na oltar jugoslovenstva, u mnogome su osjećali svoju odgovornost za razvoj države u cjelini. Zato se srpski „nacionalizam“ suprotstavio separatizmu drugih naroda. Ako je u Hrvatskoj i Sloveniji nacionalizam imao formu separatizma, onda je u Srbiji bio dvostruke prirode – odbrana federacije i odbrana srpskog jedinstva.”

Kao što možete da primjetite za Guskovu nisu svi nacionalizmi isti, srpski nacionalizam je bio bolji od slovenačkog i hrvatskog. Dok su drugi htjeli nezavisnu Sloveniju ili Hrvatsku, Srbi su željeli Jugoslaviju od Virovitice, preko Karlovca, Ogulina i Karlobaga.

Nakon toga ide priča o njegovom “besprjekornom” ratovanju u Srpskoj Krajini, dok se o ratu u Bosni i Hercegovini piše od 109. do 111. strane i gdje možemo pročitati sljedeće: “A onda počeo je rat: bitke za Koridor, bitke u Podrinju, bitke za vezu sa Hercegovinom, bitke kod Goražda, Žepe, Srebrenice u drugim pravcima, bitke za očuvanje Krajine i još mnogo, mnogo toga.”

Morate priznati da Guskova senatorski površno prelazi preko četiri godine rata ignorišući sve ono što se dešavalo u Keratermu, Omarskoj, Trnopolju, Ključu, žive buktinje u Višegradu, “čišćenje” Kotor Varoši, silovanja u Karamanovoj kući u Miljevini, opsadu Sarajeva, genocid u i oko Srebrenice. Guskovoj ne pada na pamet da se zapita ko je kriv za ubistvo preko 30.000 bošnjačkih i hrvatskih civila na teritoriji koju je kontrolisala Vojska i Policija Republike Srpske?

Potom smo saznali da je predsjednik Srbije Vojislav Koštunica otpustio Mladića 28. februara 2001. godine iz Oružanih snaga Jugoslavije, a predsjednik Republike Srpske 7. marta 2002. godine iz profesionalne vojne službe u Vojsci Republike Srpske.

Jelena Guskova na sljedećih sedam strana opisuje njegovo skrivanje, hapšenje i suđenje.

Iz ove romantične biografije generala Mladića ostaje nejasno zašto je Ratko Mladić postao svjetsko ime i po čemu će ga svijet pamtiti? Da li zbog toga što je brzo učio i imao dobro pamćenje, skladan brak, što je bio disciplinovan i proaktivan oficir, što je pomirio kokardu i petokraku u Kninu, što je tolike godine bježao od pravde ili zbog nečeg drugog?

Hag će ga znati.

P.S. Interesantno je da kod pisanja ovog teksta istoričarka Giskov nije koristila nijedan doument Tribunala iz Haga.