Gdje si bio ‘92, a gdje ćeš biti 2019?

Kad je prije nekoliko godina, s vrhuncom u predizbornoj kampanji HDZ-a za predsjedničke i parlamentarne izbore, u Hrvatskoj vladala histerija koja se može sažeti u pitanje „Gdje si bio ‘91?“, netko je, u pokušaju da makar malo suzbije intenzitet te histerije i ironizira stvar, napravio šaljivu „aplikaciju“ pomoću koje je svatko mogao dobiti odgovor na „Pitanje Svih Pitanja“ od kojeg zavisi njegova budućnost u državi i red građana kojem pripada. Korisnik je samo trebao da upiše svoje ime i prezime, a „aplikacija“ bi dala odgovor o njegovom ratnom putu, dakle i o razini domoljublja i kvalificiranosti za, prije svega, javne društvene funkcije.

Ako je odgovor na pitanje „Di si bio ‘91?“ nezadovoljavajući, onda nesretniku nema druge nego da se pomiri sa statusom građanina drugog reda i da gleda kako državu i njezine institucije vode oni koji „su se za to borili“.

Oni se, naime, i jesu borili da imaju svoju privatnu državu, državu u kojoj će jedna djeca imati prednost u odnosu na drugu jer im je otac bio branitelj, u kojoj će građevinski radnik na bauštelama morati osim za svoju obitelj lomiti leđa i za obitelj zdravog i radno sposobnog sugrađanina koji uživa u različitim beneficijama na temelju svog ratnog puta, i još se pritom klanjati i njemu i njegovoj žrtvi. Ma što god deklarativno i prigodničarski govorili, u praksi se pokazuje da je tako.

Ne treba zaostajati za Zapadom, tačnije za Bliskim Zapadom, pa su tu pravohrvatsku matricu političkog diskvalificiranja, a i uređenja društva općenito, već odavno u bosansko-hercegovački i bošnjački kontekst kopirali revni društveno-politički pregaoci iz Stranke demokratske akcije. Posljednji primjer takvog rezonovanja demonstriran je 26. decembra 2018., kada je zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samra-Ćosović Hajdarević pitala novoizabranog premijera Edina Fortu gdje je bio ‘92., je li bio na prvim linijama, s poentom da netko takav ne može prezentirati Sarajevo i sarajevski duh.

„Kada sam spomenula period 1992-1995. nisam ga bez razloga spomenula. Znam da zakon ne tretira da morate ili da se možete ili ne možete kandidovati. Ali sam išla čisto patriotski, gospodin Forto je prezentovao moje Sarajevo, naše Sarajevo, duh sarajevski i ja bih rekla da je bio na prvim linijama, a kao vojno sposoban muškarac, u dvadesetim godinama je napustio…“, rekla je Ćosović-Hajdarević, dodajući: „Želim samo da me pogrešno ne razumijete. Ja sam spomenula ‘92-‘95. godinu. Pa uredu, ja za sve muškarce koji su otišli… Lako je bit pobjednik nakon bitke, je li tako.“

Na taj njezin provokatorski istup reagirali su odmah mnogi zastupnici, a ja odgovor na pitanje gdje je Forto bio ‘92. uopće nisam tražio, niti me zanima. Niti bi ijednog suvremenog čovjeka koji državu shvaća kao servis u službi građana i organizacioni okvir za život zajednice, trebalo zanimati.

Ćosović-Hajdarevićkin metod diskvalifikacije pokazuje pravu narav SDA-ovog nacionalističkog mindseta. Sarajevo je u njihovom malom mozgu prestalo biti glavni grad Bosne i Hercegovine, koja je takva kakva je – zajednička država svih njezinih građana, i postalo je privatno vlasništvo etničkih i političkih Bošnjaka po mjeri SDA, koji na njega polažu ekskluzivno pravo.

Ako je jedan Edin Forto sporan i diskvalifikabilan na osnovu pitanja „di si bio ‘92“, čemu se mogu nadati građani koji nisu iz Sarajeva, koji su ne-daj-Bože-makar-kao-i-dezerteri potekli iz drugih etnoteritorijalnih zajednica. A šta s onima koji su 1992. bili mala djeca, da li će ih neka Ćosović-Hajdarević pitati o borbenim dejstvima roditelja? I dokle će to ići, do kojeg koljena?

Primjenjuje li se „Di si bio ‘92?“-princip i retroaktivno? Ako pitate zastupnice Ćosović-Hajdarević i ako ste Stjepan Radić, onda primjenjuje. Naime, taj hrvatski političar, vođa seljačke stranke preminuo 1928. nakon atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu, u Sarajevu ima svoju ulicu. Doduše, malo tko i zna da je njegova, s obzirom da je naziv ulice Radićeva. 12 od 13 poznanika koje sam pitao znaju li tko je Radić iz Radićeve ulice, to nisu znali. SDA-ova zastupnica ima „sjajnu“ ideju: preimenovati Radićevu ulicu u ulicu Paddyja Ashdowna, nedavno preminulog bivšeg visokog predstavnika u BiH, odnosno našeg „kolonijalnog namjesnika“, da se poslužim sintagmom Dragana Markovine.

Žestoko je krenula nova zvijezda u rađanju. Bit će zanimljivo vidjeti njezine sljedeće ideje korisne za bolji život naše društvene zajednice.

Mnogi mladi iz naše zemlje shvatili su da je od pitanja „di si bio ‘92?“, mnogo važnije pitanje gdje smo u 2018. i gdje ćemo biti u 2019. Mnogi od takvih odlučili su se na odlazak iz BiH. Mi koji ostajemo, trebamo se boriti za to da se neka kasta ne može smatrati „jednakijom“ od druge, makar se ona „za to borila“, te izboriti za to službeni odgovor na pitanje „di si bio ‘92?“ bude – mrš!