Erdogan se (ne) otima iz američkog zagrljaja!?

Prosječan stanovnik današnje planete, na pitanje ko stoji iza moćnih terorističkih grupacija sa Bliskog i Srednjeg istoka, k’o iz topa bi odgovorio: Amerika! Uvriježilo se mišljenje da ona manipuliše tim organizacijama; ne samo da ih finansira i naoružava nego ih i stvara.

Osamu Bin Ladena i njegovu Al-Qaidu najčešće se navodilo kao dokaz ovakve sprege. Danas je to takozvana “Islamska država”, ISIS, IDIL, ISIL…

Svjetska javnost vjeruje da SAD mogu, kad bi to istinski željele, u tren oka da ih maknu sa scene. No, pitanje je da li im to odgovara, pogotovo ako bi time počinili čedomorstvo.

A da bi se upravo o tome moglo raditi, ovih dana su nedvosmisleno ukazale dvije osobe za koje se nikako ne bi moglo reći da su dangubni “teoretičari zavjera”. Za pomaganje teroristima Vašington su optužili Jill Stein, jedna od kandidatkinja na posljednjim izborima za predsjednika SAD, i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan.

Amerikanka je preko jedne društvene internet mreže poručila da “SAD finansira i naoružava terorističke grupe poput Al-Qaide i ISIS-a kad im trebaju da uzdrmaju neku državu”. Nije za to ponudila nikakve dokaze.

Turski lider takođe je bez okolišanja istog dana istupio sa istom tvrdnjom Po njegovim riječima, “oni daju podršku teroristima ISIL-a, kurdskim Narodnim zaštitnim jedinicama i opozicionim političkim partijama u Siriji”.

Erdogan je precizirao da misli na Ameriku i njene koalicione snage, koje su vojno angažovane u zamršenoj sirijskoj krizi. Što je još važnije, za razliku od gospođe Stein, predsjednik Turske tvrdi da “postoje dokazi potkrijepljeni fotografijama i videom”.

Teško je otkriti šta se trenutno u pozadini zbiva nakon ove izjave. Da li Erdogan pravi kolekciju dokaza koje će predočiti svijetu ili se, sa druge strane, čine napori da ga se udobrovolji i odvrati od te namjere?

Ukoliko stvarno ima neoborive argumente, turski predsjednik mogao bi izazvati pravu senzaciju na međunarodnoj političkoj sceni. Osim dokaza, međutim, on bi za to trebao da skupi i ogromnu dozu hrabrosti. U pitanju je golem ulog, ni manje ni više nego tursko-američko savezništvo, odnosno sudbina Turske, zemlje koja stanuje u središtu većine najopasnijih problema današnjice.

Erdoganovo “cinkarenje” svog glavnog saveznika, čijim oružjem je načičkana njegova zemlja, nije nikakav grom iz vedrog neba. Tmurni oblaci nakupljaju se u tursko-američkim odnosima već dvije-tri godine. Ankara je, izgleda, procijenila da ne može i nadalje da bude samo poslušni vojnik glavne svjetske velesile, žrtvujući tome i neke svoje životne interese.

S druge strane, Vašington ne može a da ne vidi kako Erdogan pokazuje sve manje poslušnosti. A to što vide, naravno, ne dopada im se; nije Amerika navikla na saveznički neposluh.

Tiha vatra u međusobnim odnosima javnosti je postala vidljivija povodom rušenja ruskog vojnog aviona iznad turskog neba. Iz Ankare nikad zvanično izrečena tvrdnja da je to učinjeno po američkom nalogu, kako bi se zatrovali tursko-ruski odnosi, ipak je u stalnom opticaju. Ruski mediji i ovih dana ističu tu verziju kao najvjerovatniju.

Turska nije sigurna ni da su američke ruke čiste i u nedavnom pokušaju državnog udara, kako je Erdogan okvalifikovao jednu akciju dijela vojske i iskoristio je za neviđenu čistku i represiju. Stalni zahtjevi Vašingtonu da im izruči Fethullaha Gülena, koji je dugme navodnog puča pritiskao sa svoje američke adrese, između redova se čitaju i kao naznaka sumnje u moguće pokroviteljstvo zvaničnog Vašingtona nad tom akcijom.

I atentat na ruskog ambasadora u Ankari doveden je u vezu sa Amerikom. Turski mediji objavili su mišljenje jednog generala, po kojem iza svega stoji jedna zemlja članica NATO. A u današnjoj Turskoj, medijski apsolutno kontrolisanoj, nešto ovako nikako ne bi moglo biti objavljeno ukoliko Erdogan misli drugačije.

Erdoganovo “cinkarenje” svog glavnog saveznika, nije nikakav grom iz vedrog neba. Tmurni oblaci nakupljaju se u tursko-američkim odnosima već dvije-tri godine

Silazni tempo tursko-američkog savezništva vidljiv je i u snaženju rusko-turskih veza. Dojam je, na primjer, da je ubistvo ruskog ambasadora samo zbilo njihove redove. Počela se u javnost stidljivo ubacivati i mogućnost da Turska istupi iz NATO saveza. A s kim bi se onda uhvatila pod ruku, nije teško naslutiti.

Vašington na sve ovo uglavnom ćuti. Nikad zvanično izrečeno, ipak se smatra da im Erdogan i njegova politika više nisu po volji te da traže način da realizuju promjenu u turskom državnom vrhu. Kako i u kom momentu, ne da se pouzdanije naslutiti.

Sa ovakvim mislima u glavi, predsjednik Erdogan ne može a da ne bude nervozan. Da li i toliko da javno obznani dokaze, koje je pomenuo, o američkoj podršci terorističkim organizacijama u tom regionu?

Ukoliko bi to učinio, bio bi to vjerovatno put bez povratka, neka vrsta objave rata Sjedinjenim Američkim Državama. Erdogan bi time krenuo da izvodi svoju zemlju iz zagrljaja “velikog brata”.

Po svojim posljedicama, potencijalno američko-tursko varničenje vjerovatno bi nadmašilo sve trenutačno najveće krize: i sirijsku i ukrajinsku i izbjegličku. Umjesto faktora rješavanja kriza, Turska bi postala njihov epicentar!