Dvije žene su “izdale” politiku straha i ucjene, i to je dobra vijest

U čemu je tolika razlika između toga da a) kandidat HDZ-a BiH bude gradonačelnik Mostara, a kandidat SDA predsjednik Gradskog vijeća dok te dvije stranke imaju apsolutnu većinu i zajedno vladaju, i toga da b) kandidat SDA bude gradonačelnik, a kandidat HDZ-a BiH predsjednik Gradskog vijeća Mostara dok te dvije stranke imaju apsolutnu većinu i zajedno vladaju?

Zašto bi građani u opciji a) imali veću korist nego u opciji b) i obratno?

Na ova ključna pitanja izbora za mostarskog gradonačelnika navijači iz skupina a) i b) nisu ni pokušavali dati odgovor koji bi bio racionalan, smislen, normalan. Umjesto toga, strasti su se usijavale do vrhunca, podgrijavale su se stare traume, a napose je SDA-ova političko-medijska mašinerija ovo pitanje predstavljala kao pitanje života i smrti, uvjeravajući Bošnjake da su topovi već na brdu, da su logori spremni i da se samo čeka da dr. Mario Kordić bude izabran za gradonačelnika kako bi se ponovila 1993.

Kako su mostarski izbori svo vrijeme od dominantnih nacionalističkih struktura predstavljani kao borba za nacionalno osvajanje grada, bošnjačkom nacionalizmu (jednako kao i hrvatskom) bila je potrebna jedna takva „simbolička“ pobjeda s kojom bi mogao izaći pred svoj obespravljeni narod – koga su upravo oni obespravili višedecenijskom korupcijom, kriminalom, nesposobnošću i uništavanjem svih kriterija.

Irma Baralija i Boška Ćavar, dvije vijećnice Naše stranke, koja se usprkos svim unutrašnjim problemima na tom putu trudi biti istinska multietnička opcija koja nudi lijevo-liberalnu alternativu postojećem poretku, odlučile su da će u duelu ta dva nacionalizma ostati po strani, dosljedne proklamiranim principima i ranije datim obećanjima. Zastupnici SDP-a, s kojima su one izašle skupa na izbore, lako su odustali od principa i pristali su na etnonacionalno svrstavanje. Ništa novo što se te stranke tiče.

Na kraju je pobijedila opcija a). Dr. Mario Kordić izabran je za gradonačelnika ispred dr. Zlatka Guzina, pa će Salem Marić iz SDA postati predsjednik Gradskog vijeća. Doktori, obojica liječnici, Kordić i Guzin nakon izbora su se ponašali krajnje korektno, dostojanstveno i prijateljski. Ono što zaprepašćuje, šokira i upozorava jest kampanja mržnje i otvorenih prijetnji koja je odmah uslijedila, a usmjerena je protiv mostarskih vijećnica Naše stranke i drugih dužnosnika te stranke.

Nacionalno onesviješteni političari, novinari i „istraživački“ novinari, opinion makeri s društvenih mreža natječu se u optužbama za „izdaju“, sve s retorikom i terminologijom kakvoj bi pozavidjeli ratni izvještaji, natječu se u širenju i osobne i nacionalne mržnje, u huškanju i zazivanju javnog linča. Tolika količina patološkog ponašanja u javnom prostoru doista je pokazatelj da je isuviše mnogo kočnica popustilo i razlog je za uzbunu.

Za ilustraciju je dovoljno spomenuti nekoliko primjera koji su motivacija mnogim anonimnim i neanonimnim borcima po društvenim mrežama za izljeve bijesa i pozive na nasilje.

Građanski savez, opskurna desno-ekstremistička stranka, smatra da je „odluka Naše stranke da omogući baštinicima UZP da upravljaju Mostarom umjesto ratnog heroja dr. Zlatka Guzina, konačni dokaz da se radi o političkoj formaciji koja je u službi neprijatelja BiH. Pozivamo sve probosanske snage da se ograde od ovog političkog uljeza u Sarajevu i da prekinu bilo kakvu saradnju, posebno koalicione odnose“.

Analiza samo ovih dviju rečenica mogla bi činiti jedan veći tekst. Markirajmo ključne riječi: „baštinici UZP“ (to je postala standardna etiketa), „upravljanje Mostarom“ (usprkos činjenici da će Mostarom upravljati HDZ i SDA zajedno), „u službi neprijatelja“, „politički uljez u Sarajevu“…

Sve to se nastavlja na ranija i već standardna saopćenja iz te stranke, koja uvijek obiluju podmetanjima, učitavanjima i govorom mržnje. Ta stranka je manje bitna sama po sebi, a više – zato je i spominjemo – kao prethodnica mnogih ideja koje kasnije, nakon ispipavanja terena, preuzimaju njezini pokrovitelji.

A šta tek reći na članak koji je na svojoj internetskoj stranici objavio Akif Agić, popularni „legendarni ratni reporter“. U članku s naslovom „Zastupnik Rasim Smajić je znao kako treba postupati s Kojovićem“, ukrašenom fotografijom Rasima Smajića u trenutku kad udara Predraga Kojovića (incident u Skuštini Kantona Sarajevo 2016. godine), Agić se pita: „Pa kako Predrag Kojović, hoda i caruje Sarajevom, a da niko, ispred njega, ne smije baciti paradajz.“

Da bi poruka bila uvjerljivija, dodao je i ovo: „Rasim Smajić je pokazao, na davnoj sjednici, u skupštini kantona Sarajeva, gdje je mjesto Peđi Kojoviću. Kada je on, u tom momentu, odlučivao, tada je Peđa bio na patosu… Bit’ će valjda Sarajlija koji će znati bol svojeg grada, ali i znati ga povest u bolje sutra, naše Sarajevo.“

Povežite „bacanje na patos“, „naše Sarajevo“ i „bolje sutra“. Nije teško. Ako te i takve poruke predstavljaju „probosanstvo“, onda je moralna obaveza svakog pojedinca da bude „izdajnik“.